Reka si, sićan se dobro i glasa tvog: "Život je spleten od tuge i od veselja i pamti, uvik puni smo želja, al malo se ostvari od tog"

Svi su u posljednje vrijeme pisali osvrte na godinu na odlasku, no ja neću. Ja ću vam ispričati jednu priču.
Neplanirano sam provela dva/tri dana izvan svog grada. Moj me braco probudio strpavši mi čokoladu u usta i najavio da idemo u Liku. Baka je u bolnici, deda ne može sam, mi ćemo mu, kao uzorni unuci, nastojati pomoći i olakšati.
Odlučili smo da dedi nećemo reći da dolazimo, nego ćemo ga iznenaditi. I jesmo, iznenadili smo ga. Sav se nekako zbunio, nije to očekivao.
Sad da vam ukratko kažem nešto o dedi i mjestu gdje živi. Selo u kojem živi udaljeno je kojih osam kilometara od najbližeg, ajmo to tako nazvati, gradića. Najbliži grad je udaljen 15 kilometara. U selu živi (s njim i bakom) možda četvero ljudi, svi imaju više od pedeset godina. Nikad nisam bila oduševljena idejom provođenja praznika kod bake i dede. Najprije zato što smo bili odsječeni od civilizacije, nije bilo čak ni televizora, a o komunikaciji između mene i dede da ne pričam. Deda je tipični, staromodni Ličan. Njegov svijet još uvijek funkcionira na patrijarhalni način. Osjećaje ne zna iskazati... A znam da je čista suprotnost tome. I nije uvijek bio takav.
Naime, moj je deda izgubio jednog sina. Nakon što je preživio sve ratne strahote, na povratku kući, njegov je sin poginuo u prometnoj nesreći. Od tada to više nije isti deda. Televizor se desetak godina nije gledao u kući, a radio se slušao samo za vrijeme vijesti. U kući je vladala grobna tišina. Samo je deda povremeno uzdisao i zazivao izgubljenog sina. Baka je pokušavala biti jača, nije nas željela opterećivati suzama. No znam da je ona plakala kad je bila sama. U njihovim srcima nastala je jedna velika praznina koju nitko nije mogao ispuniti. I u neku ruku razumijem dedu. I on je znao kako život ide dalje, ima još jednog sina, moga tatu, i kćer, ali samo je moj stric živio kod njih, tata i teta su se odselili daleko... I deda je postao još zatvoreniji nego što je inače bio, nekako osorniji, ali to nije mogao spriječiti. Nikad nije i nikad neće preboljeti smrt najlađeg sina. Jer mislim da nema veće tragedije nego kad roditelj nadživi dijete. To je nekako neprirodno. Nekako tužno.
I tako sam ja jedno jutro ustala i stala iza zatvorenih vrata kuhinje. Brat je bio negdje vani, cijepao drva, a ja sam promatrala dedu. Sjedio je pogrbljen za stolom, sam, pokraj ugašenog televizora, pokraj ugašenog radia. Pogled mu je izgubljeno lutao negdje u daljini.
I tad sam ja zapravo shvatila njegovu bol. Iz njega kao da je isijavala sva tuga koja ga je prožimala. Tako mi ga je bilo žao... Došlo mi je da ga zagrlim i poljubim. Nisam. Samo sam ušetala u kuhinju i pristavila vodu za čaj.

Dosadno.

Vašu Darlu muči veeeeeliki nedostatak inspiracije.
Danas je bio onaj božićni koncert. Bilo je prekrasno. Plakala je trenerica, plakale smo mi, otplesale nismo baš sjajno, ali zadovoljne smo, ipak nismo plesale godinu dana. Bitno je da su se tratinčice opet okupile.
Ni četvrtu subotu ne idem van. Ići ću sutra na polnoćku, pa malo poslije van.
Danas ću ostati doma i čitati "Odgoj djevojaka u Češkoj".
Uz ove nevažne crtice, ostavljam vam poljubac i svima želim čaroban Božić!

Za moju dušu...

Evo mene, drage moje, u ove kasne sate... Nisam vani. Nije mi se dalo danas. U biti, već treća subota da mi se ne da. Ne znam što mi se događa. Nije ni bitno.
Danas me pucaju emocije. Ali onako, stvarno me pucaju. Sentimentalna sam, jako. I hvata me nostalgija. Ali dobre sam volje.
Danas sam, nakon godinu dana, plesala. Ali plesala kao mažoretkinja. Da, da, bila sam mažoretkinja. Znam da sve sad mislite kako sam samo lijepo izgledala i smješkala se u uniformi i čizmicama, ali varate se. Ali ne da mi se sad objašnjavati sve to, koga zanima, nek u Google utipka twirling i dobit će bližu sliku onog čime sam se ja bavila desetak godina. Desetak godina! Uglavnom, prije godinu dana sam prestala službeno plesati, zadnji nastup bio je na prošlogodišnjem, tradicionalnom božićnom koncertu. I ove smo se godine odlučile moje tratinčice i ja okupiti i otplesati jednu, najdražu nam koreografiju, a sve to držati u tajnosti za našu trenericu, da je možemo iznenaditi na ovogodišnjem božićnom koncertu. I tako smo se danas skupile (više-manje), a kasnije sam doma pogledala snimku s jednog božićnog koncerta. Drage moje, meni su suze potekle same od sebe... Sjetila sam se svega što sam prošla u tih desetak godina... A čim sam čula pjesmu «Time of my life», koža se naježila... Sjetila sam se svega što sam prošla u tih desetak godina... Prvog nastupa, prve uniforme, prvog štapa, ajme, koje veselje... Prvog državnog prvenstva, pa prvog europskog... Prvog osvajanja državne zlatne medalje, pa europske... Šestosatnih treninga, treninga do dva sata ujutro... Istegnutih mišića, padova... Smijeha, suza... Prijateljstva. Sve moje najbolje prijateljice su djevojke koje su plesale sa mnom. Neke još i danas plešu, većina ipak ne. Sve bih dala da se mogu vratiti natrag u to vrijeme. Nažalost, zbog studija u metropoli, morala sam odustati, jer je fizički bilo prenaporno... I sjećam se koliko me mama gnjavila da prestanem više s tim, da sam to prerasla... A nisam. Mislim da ona nikad nije shvatila koliko su te mažoretkinje, ples i cure meni značile. Koliko sam sebe uložila u to... Mažoretinje su bile moj život. I zato mi je neizmjerno drago da se ponovo okupljamo, makar to značilo istegunte mišiće i masnice na koljenima... Lijepo je vratiti se na trenutak.
I lijepo je prisjetiti se svega toga...



P.S. Btw, cima, vidi kaj sam našla!

Ko prsti jedne ruke, prijatelju, ti poznaš me, ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me, ko prsti jedne ruke, prijateljice, vjeruj mi, makar ne kažem to često, hvala ti...

Jedan post nabrzaka...

Moram vam reći kako su me jako utješili i razveselili svi vaši komentari. A nisam ja zapravo tužna. Zapravo sam jako sretna. Samo me nekad ulovi takav trenutak. I onda sam poslije ljuta sama na sebe zato što izlanem nešto što ne bih trebala i što zamaram sve oko sebe. Ali drage moje, zato vi i jeste tu, zar ne?
Kod mene ništa novo. Tjedan je prošao relativno dobro, i uz puno smijeha. F je bila kod mene cijeli tjedan u Zg, aa na kraju smo otišle u ZOO, gdje su me čimpanze oduševile. Nisam bila u ZOO-u od malih nogu, pa sam baš uživala, prošetala sam se na svježem zraku, nasmijala, zabavila...
Još sam i kupila preslatki crveni kaputić! Baš me to razveselilo. Mene zapravo male stvari vesele.
Doma sam za vikend, ali ne idem danas van. Idem do F koja je iz Amerike donijela smjesu za muffine, pa ćemo se danas zabavljati kao tipične djevojčice, uz pečenje kolača i romantične komedije. I vjerojatno pričati o shoppingu i cipelama. ;)
A kasnije se možda javim dečku koji me u zadnje vrijeme okupira. Sad je on lud za mnom. (ali ne, to nije onaj iz prethodnog posta) Sad je on zaključio kako sam ja draga, slatka i prekrasna, a on se ponašao kao idiot. Bah. Brzo se sjetio. Ali, bliži se blagdansko razdoblje, moram imat nekog da me grije... ;)
Post bez imalo smisla, znam, ali došlo mi je da nešto otipkam.

Ljubi vas vaša Darla!


EDIT:
Evo me doma, muffini su bili odlični, jedni s lješnjacima i karamelom, jedni s borovnicama... Sad znam zašto su Ameri pretili... ;) Smijeha nije falilo, kao ni dubokoumnih razgovora.
I da, rekao mi je M da se želi zaljubit u mene, da uživa u mom društvu... A meni nekako drago. Nisam se dugo osjećala tako... željeno.