Reka si, sićan se dobro i glasa tvog: "Život je spleten od tuge i od veselja i pamti, uvik puni smo želja, al malo se ostvari od tog"

Svi su u posljednje vrijeme pisali osvrte na godinu na odlasku, no ja neću. Ja ću vam ispričati jednu priču.
Neplanirano sam provela dva/tri dana izvan svog grada. Moj me braco probudio strpavši mi čokoladu u usta i najavio da idemo u Liku. Baka je u bolnici, deda ne može sam, mi ćemo mu, kao uzorni unuci, nastojati pomoći i olakšati.
Odlučili smo da dedi nećemo reći da dolazimo, nego ćemo ga iznenaditi. I jesmo, iznenadili smo ga. Sav se nekako zbunio, nije to očekivao.
Sad da vam ukratko kažem nešto o dedi i mjestu gdje živi. Selo u kojem živi udaljeno je kojih osam kilometara od najbližeg, ajmo to tako nazvati, gradića. Najbliži grad je udaljen 15 kilometara. U selu živi (s njim i bakom) možda četvero ljudi, svi imaju više od pedeset godina. Nikad nisam bila oduševljena idejom provođenja praznika kod bake i dede. Najprije zato što smo bili odsječeni od civilizacije, nije bilo čak ni televizora, a o komunikaciji između mene i dede da ne pričam. Deda je tipični, staromodni Ličan. Njegov svijet još uvijek funkcionira na patrijarhalni način. Osjećaje ne zna iskazati... A znam da je čista suprotnost tome. I nije uvijek bio takav.
Naime, moj je deda izgubio jednog sina. Nakon što je preživio sve ratne strahote, na povratku kući, njegov je sin poginuo u prometnoj nesreći. Od tada to više nije isti deda. Televizor se desetak godina nije gledao u kući, a radio se slušao samo za vrijeme vijesti. U kući je vladala grobna tišina. Samo je deda povremeno uzdisao i zazivao izgubljenog sina. Baka je pokušavala biti jača, nije nas željela opterećivati suzama. No znam da je ona plakala kad je bila sama. U njihovim srcima nastala je jedna velika praznina koju nitko nije mogao ispuniti. I u neku ruku razumijem dedu. I on je znao kako život ide dalje, ima još jednog sina, moga tatu, i kćer, ali samo je moj stric živio kod njih, tata i teta su se odselili daleko... I deda je postao još zatvoreniji nego što je inače bio, nekako osorniji, ali to nije mogao spriječiti. Nikad nije i nikad neće preboljeti smrt najlađeg sina. Jer mislim da nema veće tragedije nego kad roditelj nadživi dijete. To je nekako neprirodno. Nekako tužno.
I tako sam ja jedno jutro ustala i stala iza zatvorenih vrata kuhinje. Brat je bio negdje vani, cijepao drva, a ja sam promatrala dedu. Sjedio je pogrbljen za stolom, sam, pokraj ugašenog televizora, pokraj ugašenog radia. Pogled mu je izgubljeno lutao negdje u daljini.
I tad sam ja zapravo shvatila njegovu bol. Iz njega kao da je isijavala sva tuga koja ga je prožimala. Tako mi ga je bilo žao... Došlo mi je da ga zagrlim i poljubim. Nisam. Samo sam ušetala u kuhinju i pristavila vodu za čaj.