30
nedjelja
travanj
2006
Kažu da mijenjam se, kažu nek, to dobro je, kažu svi su to već prošli sve i neka teško je, da, teško je. Kažu da ne bojim se, kažu, al to ne tješi me, kao, svima sve to lako je, dižem srednjak svijete, rađe ostajem dijete...
Jeste li se ikad zapitali sviđa li vam se u što ste se pretvorili? Sviđa li vam se osoba koja vas svako jutro gleda iz ogledala?
Prije nekoliko mjeseci prvi put sam bila u depresiji. Mislim, ozbiljnoj depresiji. Otkad sam otišla na studij izvan svog grada, nekako mi ništa ne ide od ruke. Jednom je moja poznanica rekla kako je teško biti udaljen od svih, kako je teško kad te se nitko ne sjeti... Mislila sam da dramatizira. Napokon, nije bila toliko daleko od doma, dolazila je gotovo svaki vikend....
Ali znam o čemu priča. Nakon srednje škole sve se promijenilo. I tako sam ja, sva preplašena jer se bojim nepoznatog, došla u drugi grad. Moje su prijateljice ili ostale u srednjoj školi ili otišle studirati u neke druge gradove.
Ispočetka je bilo još i zanimljivo, polako sam otkrivala novi grad, na fakultetu je bilo relativno zanimljivo... Ali onda se nešto promijenilo. Ne znam još ni sama točno što. Godina je polako odmicala, a onda je došao i mjesec listopad. I ja sam pala prvu godinu. I iako su moji roditelji bili iznimno tolerantni što se toga tiče, imali su relativno mnogo razumijevanja, ja sam zapala u neko čudno stanje, osjećala sam se nekako usamljeno, a nikome nisam dala do znanja što se točno događa. Stvarno, iako sam odlazila doma svaki vikend, počela sam se pitati zašto me nijedna prijateljica ne nazove, nijedna ne pošalje sms. Pa zar je moguće da me se najbolje prijateljice nisu sjetile? Čudno. Nisam tražila da me zovu svaki dan, jer ni ja nemam naviku nazvati nekoga samo da bih pitala kako je i što je novo, za takve stvari radije odem na kavu. Ali poslati mi jedan sms, tek toliko da znam da su me se sjetile...
Jednog me dana mama nazvala i pričale smo o uobičajenim stvarima – što radim, jesam li jela, imam li sve što mi treba... A ja sam onda počela histerično plakati. Mama je ostala zbunjena jer nije znala što je sad odjednom. Ja sam, između jecaja, izjavila kako mi se ne sviđa u što sam se pretvorila, a ona je šokirano zašutjela. Jer ja sam uvijek bila nasmijana,, uvijek dobre volje. A sad ne volim ono u što sam se pretvorila? Pitala me kako to mislim.
Jednostavno. Shvatila sam da sam još uvijek jako ovisna o drugima, da nisam ništa postigla u svom (još relativno mladom) životu. Shvatila sam da, koliko god ja okrivljavala profesora, ipak sam ja kriva što sam pala godinu, bila sam lijena, nisam dovoljno učila. Shvatila sam da se rijetko kad zauzmem za sebe. Shvatila sam da ne govorim ljudima što ih ide samo kako bih izbjegla sukobe. Jednostavno, bila sam nekakva pasivna, introvertna, sramežljiva... Ne znam.
Moja me mama pokušala utješiti na sve moguće načine, rekla mi je da sam još premlada da bih nešto postigla, te da je i većina mojih vršnjaka ovisna barem o roditeljima, ako ne i o nekom drugom.
Uglavnom, više nisam u depresiji. Iako i sada imam nekih briga, opet sam ona vesela, nasmijana i optimistična ja. Shvatila sam da se taj dio života zove odrastanje, a ono se ne događa preko noći. Shvatila sam da imam još mnogo vremena za ostvariti sve ciljeve, postići sve što želim. Zbližila sam se s djevojkom koja mi je bila prijateljica dugi niz godina, ali ne najbolja. I ona me se sjetila, postale smo najbolje prijateljice.
I sad se polako mijenjam, polako se otvaram prema svijetu, naučila sam biti izravna i zauzeti se za sebe. Postala sam otvorenija, ambicioznija... drugačija. I nije loše. Zanimljivo je.
komentiraj (2) * ispiši * #
27
četvrtak
travanj
2006
In this time of fear, when prayer so often proves in vain, hope seemed like the summer birds too swiftly flown away. Yet now I'm standing here, my heart's so full, I can't explain, seeking faith and speaking words I never thought I'd say...
Ove subote sam krizmana kuma. Po drugi put. Zadnji put kad sam s kumčetom bila u crkvi, dobile smo katekizam „Što vjerujem?“. Iako nisam velika praktična vjernica, knjižica mi se učinila zanimljivom. Otvorila sam je, prolistala, tu i tamo nešto pročitala...Zanimljive sam odgovore našla u njoj.
Na pitanje „Zašto Bog dopušta zlo?“ našla sam sljedeći odgovor: „Božanska je providnost u tome da Bog, znanjem i ljubavlju, vodi stovrenja njihovoj konačnoj svrsi. Otajstvo fizičkog i moralnog zla Bog je osvijetlio u svome Sinu, Isusu Kristu, umrlom i uskrsnulom da pobijedi zlo. Tajna zla, treba priznati, povezana je s tajnom slobode. Radi se o tome da ljubavi nema bez slobode, a sloboda je rizik. Bog se, dakle, omogućivši slobodu stvorenja, upustio u rizik. Vjera nam daje sigurnost kako Bog ne bi dopustio zlo kad iz njega ne bi izvukao kakvo dobro za život vječni.“
Zanimljiv mi je odgovor i na pitanje“Što se događa nakon smrti?“ – „Svaki čovjek odmah nakon smrti, u posebnom sudu, koje je djelo Krista, suca živih i mrtvih, prima po svojoj duši besmrtnost i vlastitu vječnu nagradu. Vjerujemo da duše svih koji umiru u milosti Kristovoj tvore već sada Božji narod. Smrt će konačno biti pobijeđena u dan uskrsnuća, kad će sve duše biti ujedinjene s vlastitim tijelima.“
Ja se bojim smrti. Jednostavno se bojim. Nepoznato, neiskušano... Strano. Iako se meni i ljudima oko mene događaju ružne stvari, život je lijep. Živjeti, voljeti, plakati, radovati se... Naučila sam cijeniti male stvari koje čine život, naučila sam uživati u svakom trenutku provedenom s dragim mi ljudima...
A moj je život prekrasan. Nisam mnogo toga proživjela u svojih neću-reći-koliko godina, ne znam za neke veće brige. Živim zaštićena, okružena roditeljskom ljubavi, ništa mi ne nedostaje... I pomalo se bojim odrasti. Osamostaliti, odseliti iz svoje djevojačke sobe, iz svog malog gnijezda... Ne znam jesam li jedina koja tako razmišlja. Jesam li? Nadam se da nisam.
komentiraj (5) * ispiši * #
23
nedjelja
travanj
2006
U mojoj glavi se svađa gomila ljudi, nadam se da se ne čuje, a dijete u meni još uvijek se čudi, kamo sve to putuje...
Jučer sam, između ostalih, izašla i s dragom prijateljicom koju nisam dugo vidjela. Kako je večer odmicala, u jednom sam trenutku shvatila da nemamo nekih zajedničkih tema. Pretresle smo faks, zajednički hobi otprije par godina, a onda je nastala tišina. Kasnije nam je ta ista prijateljica rekla da smo se promijenile, da smo ozbiljnije, kao da smo odrasle otkada smo upisale fakultet. Ja nisam zamijetila promjenu. Ni moje najbliže prijateljice. Ali one su sa mnom svaki dan, pa se promjena ne osjeti toliko... Možda su se i one promijenile, a da ja to nisam opazila. Nije da me boli, ali mijenjam se...
komentiraj (1) * ispiši * #
20
četvrtak
travanj
2006
Goodbye my lover, goodbye my friend, you have been the one, you have been the one for me...
Do nedavno nisam bila svjesna da volim. Ne da sam zaluđena, već da uistinu volim. Isto tako, do nedavno nisam znala ni kakav je osjećaj kada ti ljubav nije uzvraćena. Možda sam ja pogriješila, možda nisam trebala reći što osjećam... Ali kad me zagrlio i poljubio, a oboje smo znali da je posljednji put, nešto se u meni prelomilo... I izrekla sam one dvije tako male, a tako snažne riječi. Znam da mu nije svejedno, da mu je stalo, ali ne dovoljno da me zadrži pod svaku cijenu. A meni treba više. Jednostavno mi treba. Sada znam kako boli slomljeno srce. Hoće li proći? Naravno da hoće, sve prolazi, vrijeme liječi sve rane... Tako barem kažu...
komentiraj (2) * ispiši * #
Where do I begin?
Ne znam zašto sam zapravo otvorila ovaj blog. Možda zato što je to sad "in". Ne. Zato što mi je lakše izražavati se pismenim putem, otvoriti dušu pred onima koji me ne poznaju...
Hoću li redovito pisati? Ne znam. Hoću li uopće pisati? Ne znam. Samo da znam da imam svoj kutak gdje se mogu izraziti.
komentiraj (0) * ispiši * #