Pregled posta

Kažu da mijenjam se, kažu nek, to dobro je, kažu svi su to već prošli sve i neka teško je, da, teško je. Kažu da ne bojim se, kažu, al to ne tješi me, kao, svima sve to lako je, dižem srednjak svijete, rađe ostajem dijete...

Jeste li se ikad zapitali sviđa li vam se u što ste se pretvorili? Sviđa li vam se osoba koja vas svako jutro gleda iz ogledala?
Prije nekoliko mjeseci prvi put sam bila u depresiji. Mislim, ozbiljnoj depresiji. Otkad sam otišla na studij izvan svog grada, nekako mi ništa ne ide od ruke. Jednom je moja poznanica rekla kako je teško biti udaljen od svih, kako je teško kad te se nitko ne sjeti... Mislila sam da dramatizira. Napokon, nije bila toliko daleko od doma, dolazila je gotovo svaki vikend....
Ali znam o čemu priča. Nakon srednje škole sve se promijenilo. I tako sam ja, sva preplašena jer se bojim nepoznatog, došla u drugi grad. Moje su prijateljice ili ostale u srednjoj školi ili otišle studirati u neke druge gradove.
Ispočetka je bilo još i zanimljivo, polako sam otkrivala novi grad, na fakultetu je bilo relativno zanimljivo... Ali onda se nešto promijenilo. Ne znam još ni sama točno što. Godina je polako odmicala, a onda je došao i mjesec listopad. I ja sam pala prvu godinu. I iako su moji roditelji bili iznimno tolerantni što se toga tiče, imali su relativno mnogo razumijevanja, ja sam zapala u neko čudno stanje, osjećala sam se nekako usamljeno, a nikome nisam dala do znanja što se točno događa. Stvarno, iako sam odlazila doma svaki vikend, počela sam se pitati zašto me nijedna prijateljica ne nazove, nijedna ne pošalje sms. Pa zar je moguće da me se najbolje prijateljice nisu sjetile? Čudno. Nisam tražila da me zovu svaki dan, jer ni ja nemam naviku nazvati nekoga samo da bih pitala kako je i što je novo, za takve stvari radije odem na kavu. Ali poslati mi jedan sms, tek toliko da znam da su me se sjetile...
Jednog me dana mama nazvala i pričale smo o uobičajenim stvarima – što radim, jesam li jela, imam li sve što mi treba... A ja sam onda počela histerično plakati. Mama je ostala zbunjena jer nije znala što je sad odjednom. Ja sam, između jecaja, izjavila kako mi se ne sviđa u što sam se pretvorila, a ona je šokirano zašutjela. Jer ja sam uvijek bila nasmijana,, uvijek dobre volje. A sad ne volim ono u što sam se pretvorila? Pitala me kako to mislim.
Jednostavno. Shvatila sam da sam još uvijek jako ovisna o drugima, da nisam ništa postigla u svom (još relativno mladom) životu. Shvatila sam da, koliko god ja okrivljavala profesora, ipak sam ja kriva što sam pala godinu, bila sam lijena, nisam dovoljno učila. Shvatila sam da se rijetko kad zauzmem za sebe. Shvatila sam da ne govorim ljudima što ih ide samo kako bih izbjegla sukobe. Jednostavno, bila sam nekakva pasivna, introvertna, sramežljiva... Ne znam.
Moja me mama pokušala utješiti na sve moguće načine, rekla mi je da sam još premlada da bih nešto postigla, te da je i većina mojih vršnjaka ovisna barem o roditeljima, ako ne i o nekom drugom.
Uglavnom, više nisam u depresiji. Iako i sada imam nekih briga, opet sam ona vesela, nasmijana i optimistična ja. Shvatila sam da se taj dio života zove odrastanje, a ono se ne događa preko noći. Shvatila sam da imam još mnogo vremena za ostvariti sve ciljeve, postići sve što želim. Zbližila sam se s djevojkom koja mi je bila prijateljica dugi niz godina, ali ne najbolja. I ona me se sjetila, postale smo najbolje prijateljice.
I sad se polako mijenjam, polako se otvaram prema svijetu, naučila sam biti izravna i zauzeti se za sebe. Postala sam otvorenija, ambicioznija... drugačija. I nije loše. Zanimljivo je.


Post je objavljen 30.04.2006. u 18:08 sati.