U mojoj glavi se svađa gomila ljudi, nadam se da se ne čuje, a dijete u meni još uvijek se čudi, kamo sve to putuje...

Jučer sam, između ostalih, izašla i s dragom prijateljicom koju nisam dugo vidjela. Kako je večer odmicala, u jednom sam trenutku shvatila da nemamo nekih zajedničkih tema. Pretresle smo faks, zajednički hobi otprije par godina, a onda je nastala tišina. Kasnije nam je ta ista prijateljica rekla da smo se promijenile, da smo ozbiljnije, kao da smo odrasle otkada smo upisale fakultet. Ja nisam zamijetila promjenu. Ni moje najbliže prijateljice. Ali one su sa mnom svaki dan, pa se promjena ne osjeti toliko... Možda su se i one promijenile, a da ja to nisam opazila. Nije da me boli, ali mijenjam se...