clementine

sve je počelo jednog proljetnog dana davne 1988. godine. bio je ponedjeljak-rano jutro, prekrasni sunčani dan. otišla je u kupaonicu jer se osjećala nekako čudno. bio joj je poznat taj osjećaj. već ga je iskusila pred otprilike godinu i 3mjeseca.. bio je to osjećaj prelaska iz drugog u prvo stanje. i nije se prevarila- pozvala je muža, on ju je otfurao u bolnicu i u roku od 25 minuta, malo čedo je izletilo van!
nakon muke oko imena, pala je odluka.
i tako su prolazili mjeseci, godine, djevojče je uredno napredovalo, jedina muka je bila što su je zbog posla morali poslati odmah u jaslice, pa je uslijedio vrtić, pa mala škola i na kraju majka odluči da pošalje malu ranije u školu.. nakon osnovne školice veli mala:oću gimnaziju- i tako bi!
i tako, nakon 12 godina školovanja, djevojče odluči da želi dalje, pa odabere najdulji mogući faks-medicinu. i sad se snalazi kako zna i umije. isprva muku mučila s anatomijom, a onda je rasturila i dobila 5!
i sad, prošla većina akademske godine, sunce upržilo, more počelo dozivati i mala odlučila gubiti ostatak vremena na kompjuteru i dijeliti svoja razmišljanja sa neznancima-sigurnije je od blind date-a, a ne traži dodatna ušminkavanja. održava mozak britkim i spremnim za 9.mj i još jedan ispit..
naravno, uz piskaranja, radim na društvenom životu i baljezganju u sitne jutarnje sate sa ruljicom nakon uspješno preživljenog pohoda po svim onim mjestima na koje izlaze mladi. muku mučim s vozačkim ispitom-moram to položit i nabavit neku makinu (može i fićo) samo da nešto vozim...
obožavam trčanje kasno navečer i onaj osjećaj umora kad se penješ uzbrdicom svjestan da si na kraju snaga, a samo te pjesma na mp3-u drži da ne odustaneš, i uspomena na činjenicu da nakon svake uzbrdice slijedi nizbrdica i juriš koji ti oživljava duh bolje od bilo kog fa gela ili čega već..