|
Jao jao, šta je to kod ljudi da se toliko boje iskrenosti!? Bio danas vani s jednom recimo frendicom koja mi se priznajem prije nekog vremena svidjela, ono pravo. Prošlo je vremena od tada, od tada kada mi je rekla ne. Sada mi je ona samo frendica, i dalje ona dobro izgleda, smijemo se sličnim forama, imamo ukratko par dodirnih točaka ali one kemije koja je u meni postojala prije sada je nestala. Dan danas još ona nekad pokuša odigrati neki ego trip na taj račun, pita da li je još uvijek komad, kada počnem bariti neku drugu koku ona uleti, kada sam s drugom na cugi ili negdje vani kuri na temu sexa i da ne nabrajam pitam se zar je to potrebno? Ponekad čak i spomene onu slavnu "ko zna šta bi bilo da smo onda završili zajedno" na što ja odgovorim da neznam jer nisam prorok, na što ona udari u smijeh i kao jao pa zezam se. E sad neki frendovi kažu da bi ju možda mogao poševiti možda ali meni se to fakat neda, jebiga bilo nekad pa prošlo, sada je u frendica ladici i od tamo još nijedna nije izašla i bila unaprijeđena u status djevojke pa makar mi se i ludo sviđala na početku. E sada ja to kažem njoj u facu, a ona to ko kulerica prihvati. Zašto sam to napisao, pa muči me, ne na način da bi ja stvarno nešto probao jer sorry neda mi se, ima drugih. Bed mi je jedino što mi ponekad pokvari neko barenje. Kakve ovo veze ima sa mojom zacrtanom temom gubitka značenja. Pa ima utoliko što sve to neznači ništa. Svi problemi, sav bol, sva tuga, a bogami i sva sreća nestaje kada umiremo. Ne vjerujem da se išta dešava kad umremo, naprosto je to ništavilo koje si ljudi ni nemogu predstaviti. Pričam ja tu o tome ali to ni ja ne poimam, ne onako stvarno! Kako nešto što je postojalo, kako sva moja egzistencija samo tako nestane?! Bila je jednom jedna zona sumraka gdje su ljudi znali za reinkarnaciju i ako im se njihov život nije sviđao odmah su se ubijali jer su znali da će krenuti ispočetka i usprkos sjećanjima na prošle živote neće ipak ponijeti te sjebanosti i eventualne emotivne veze iz prošlih života (ukratko). No zašto bi to bilo različito od naše trenutne situacije, tj. moje. Ako mi dođe da se ubijem, a reinkarnacija ne postoji, pa tak mi je svejedno što ću propustiti i što i kako će se to odraziti na svijet kada ja naprosto neću više postojati. Neće biti ama baš ničeg osim nekih raspadajućih ostataka, svijest = 0. Dakle ako je rezultat nula onda sve što radimo je besmisleno i beznačajno! Ok postoji napredak, postoji sreća bla bla, možda se jednog dana i dođe do toga da uz sva otkrića zapravo ničeg nema. Eto toliko o beznačajnosti. No nisam gotov, kao sada bi me možda trebalo pobijati pa ću ja probati navesti odmah par hmmm ne argumenata već tema za razmišljanje. Svemir postoji, prejebeno je velik, probajte zamisliti beskonačnost....recimo uzmite svoju kilažu i onda koliko kila stane u svemir....cijeli svemir...beskonačan...puno kila jelda, koliko je to više kila od vas? Zamislite se da je sve to stvarno ispunjeno hmmm recimo ljudima, istih kila ko i vi. Ali ko sardine, jedan do drugog....jel tijesno, koliko smo mali i beznačajni onda? Ajmo u rikverc! Svaka čestica se može prepoloviti?! Najmanja do sada su recimo bili atomi tj. sadržaj jezgre i elektroni. Ok da ne ulazim u pitanja što je val, a što čestica i šta je od navedenih manje samo bi rekao da hmm po logici stvari i to je moguće podijeliti makar mi to nemožemo, da li još ili nikad nećemo moći neznam, za ovo trenutno ni to nije bitno. No koliko čestica ima samo u nama? Opet beskonačno...ali kak, zar je moguće sve zauvijek podijeliti na barem dva dijela? Možemo reći da postoji ipak konačnost, da ima najmanja čestica, ali ja u to nekak nemrem vjerovati jer previše podilazi našem mozgu tj. našem načinu razmišljanja. Koliko je ona jedna jebeno mala čestica u nama beznačajna? Pa skroz je beznačajna, pa ako možemo živjeti bez jednog cijelog bubrega pa što je jedna tako mala čestica?! Tom analogijom, oni koji su učili logiku, čestica po čestica opet se vratimo do nas, sve su beznačajne pa i mi. Dakle život nema smisla. Čemu onda laži i tolike patnje kad su tako beznačajne? Ničemu! Samo jebiga ne čitaju svi moj blog ;) Nadam se da sam objasnio zašto volim reći i čuti istinu, zašto volim ne biti frajer i faker nego naprosto živjeti. Jebiga od tolikog beznačaja, kad je već taj život tu, a ko mu jebe mater onda ću ga bar živjeti po svom, a ovi koji se izmotavaju i podilaze egu i sličnim pizdarijama go ahead...it's all the same to me! p.s. ali me uvijek razvesele komentari, iskreni najviše, a ovi loši ali iskreni, a jebiga i tog mora bit ;) p.p.s. ovo je zapravo neki svojevrsni thanx i homage vama koji me čitate i komentirate, svima koji su mi super, svi do kojih mi je stalo, ono jesmo beznačajni ali kao što rekoh kad već živim onda ću iskoristit i dodatnu opremu, a to su osjećaji! |
| studeni, 2004 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv