14.07.2008., ponedjeljak
here i lay, still and breathless
|
I'm back. Strong and happy? No. With fucked up immunity. Ali oke. Prezivjet cu i to. Vracam se na regularno javljanje postom jer prisjedoshe mi i majspejs i fejsbuk i msn. SVE. Nema smisla. Samo ovaj blog.hr za kojeg sam se zalijepila prije par godina nikada ne postane dosadan. Samo se izgubi vremena za sve ovo. Pa povratak. Ja sam nazad! Jebote... Tako dugo sam sve ovo ocekivala i nisam razocarana. Cak vise cijenim svaki miris koji me spopadne onako iznenada, svaku sliku, svaku gradsku guzvu, svako kashnjenje busa... Sve je to sarm ovoga podrucja. I da. Naravno... U svoj toj ljubavi ja nemam tipkovnicu sa palatalima.  Ali dobro. I preko toga cu prijeci. ^^ Napokon se osjecam... Onako kako sam se trebala davno prije osjecati. Imam masu pehova ali jbga. Ja to zovem karmom. XD Mora da sam zlostavljala nekoga u proslom zivotu ( ma samo mi treba izlika za sjebane sitnice koje se STALNO dogadaju). Lets go back to the way I feel. Normalno dishem, vratila mi se boja u kozhu, vratila mi se volja za ucenjem u gradskoj knjiznici. Tako volim biti okruzena knjigma... Je li to normalo? Ne opterecujem se koliko sam dobra u fotografiranju, crtanju, slikanju i ostalim stvarima. Samo citam, slusam i otvaram oci. Mozda ih ubrzo i do kraja otvorim. Vise me nije briga sto mediji kontroliraju drustvo i guraju ga u odredenom smjeru kao ovce. To je tako. Ja, kao pojedinac, se ne mogu boriti protiv toga. Da. Ne zelim se ni truditi. Prvo cu pokusati pomoci sebi da se izvucem iz svojih krugova destruktivnosti i konstruktivnosti. Nakon toga cu obogatiti svoju svijest, a tada pokusati prenijeti stogod vrijednoga drugima. (oh divne li gramatike) Treba se naci zlatna sredina. Ima vremena. Pa jebote. Na pola puta do 30 sam. Jos malo i na pola puta do 32. godine zivota. Sve ja to gledam po pola. Polu prazno ili polu puno? Jebes to. Glavno da ima neshto unutra (gdje god to bilo). Divim se sama svom trabunjanju. I tako je zabavno smijati se sam sebi u mraku sobe obasjanom mislima njegove bijele unforme. Ima li to smisla? Naravno da nema. To su samo moji hormoni iz zivcanih stanica tankog crijeva i zeluca. Znate li da je zeludac odgovoran za 95% serotonina u nasem tijelu? Divno. Fali mi cokolade. Kakaa. I falilo mi je ovo. Bezvremensko lupetanje po tipkovnici dok mi misli lutaju prostranstvima gluposti. To je neizbjezno. Ne mogu se usmjeriti, a tako je jednostavno. Valovi euforije prolaze cim se zatvorim u sebe. A dolaze cim se imam kome otvoriti. Ma ja sam izgubljeni slucaj XD Hochem psihoanalizu tako da se ne borim sa starim loshim uspomenama. Trebam prijeci preko njih, trebam ih preboljeti. agr. Hmmm. Fali mi trava... mislim ona zelena za lezhanje, ne za susenje i motanje. Divno je... citati Henrya Millera.  |
