|
|
Propalica
21.05.2007., ponedjeljak
Na temelju propuštene noći
Nešto što me se najviše dojmilo u tim trenutcima bila je nevjerojatna opuštenost atmosfere. Dakako, neki su si pomogli postići to stanje, ali nevjerojatno je što je to svima pošlo za rukom savršeno, bez greške. Karikature poslagane jedna do druge, neke nasuprot njima, neke vrebajući iz prikrajka, svaka po sebi posebna, svaka podjednako nebitna, sve na svoj način zabavne, savršeno i prirodno raspoređene po svom značaju. Zanimljivo je kako se red stvorio sam, kako su svi šutke prihvatili ulogu sebi namijenjenu, kako je zrak bio prokleto zagušljiv. Nikome nije smetalo, dapače, svi su davali svoj doprinos čak i tom sitnom i nebitnom detalju. Aura nam je poprimila istu boju, različitog intenziteta i nijansi, prelijevajući se kako su se riječi kretale, pojačavajući se svakim gromoglasnim smijehom svakoga ponaosob. Da, ponekad život zna biti blagonaklon, ponekad se pronađe trenutak koji uspije napuniti poluprazne baterije posustalog optimizma, baš u trenutcima kada to najmanje očekujemo, baš na način na koji nikada ne bismo pogodili da je moguće učiniti, baš pomoću ljudi za koje nikada ne bismo rekli da su u stanju to učiniti. Rekao bih da je to sreća, da vjerujem u nju, rekao bih da je sudbina, da nisam siguran da je toj riječi pripisano toliko malo značenje u usporedbi s onim što uistinu pokreće svijet i sve ostalo što postoji i što mislimo da postoji. Da, vjerojatno ćete pomiješati ova posljednja dva pojma, neka, nije problem, jer možda sam u biti ja taj koji im ne zna pridjenuti pravo značenje. Mislim da su i velike i male stvari precijenjene, sreću i užitak ne treba tražiti, nego nalazimo u onoj zlatnoj sredini, u sredini savršenog reda i odnosa baš svih tih 'malih' i 'velikih' stvari. To je nešto što je nemoguće stvoriti, što ne treba tražiti, može se samo osjetiti, ako je sreće, samo shvatiti važnost i značaj trenutka, te ga pokušati upiti svakim osjetilom koje je u tom trenutku još aktivirano. Ne znam, možda griješim, možda jako dobre stvari protokom vremena u našim umovima postaju genijalne i neponovljive upravo zato da bismo imali to nešto što nas pokreće, nešto što nas tješi da smo se približili savršenstvu. A možda su samo toliko intenzivne da naša tijelom oslabljena osjetila nemaju snage upiti ih sve odjednom pa samo protokom vremena možemo lagano slagati dijelove slagalice na svoja mjesta da bismo tek tada mogli uživati u cjelovitoj, tek minimalno subjektivno prilagođenoj, slici velikog trenutka. Ne znam, opet ne znam, samo promatram, promatram i smatram..
|
|
|