U dubinama misli izgubila su se sjećanja, nestala osjećanja. U prebiranju želja zamaglili su se ciljevi, u traganju za nadom stvarao se očaj. U želji vizije svjetla nestao je osjećaj tame, toliko je iluzija bila snažna. Voliš li me? Pitao sam. Jesam li ikome potreban, želio sam znati. Možeš mi pomoći, osjećao sam, da želiš, nadao sam se. Često sam ti upućivao riječi, nadajući se odgovoru, čeznuvši sa dodirom. Ponekad su riječi dolazile, izgubljena smisla, značenja neznana. Jesi li to ti, Bože! Kriknuo sam. Iz zakašnjele izobličene jeke shvatih, ipak sam to oduvijek bio samo ja. Jesu li točni odgovori oni koje želimo čuti, ili upravo oni koji se toliko razlikuju od očekivanog da baš zato moraju biti točni? Ili pak oni koje mislim da drugi žele vidjeti, da prema drugima treba stvarati mjerila i krojiti snove. Ili živjeti onako kako bi svi željeli a nitko se ne usudi, jer je nemoguće. Vrijedi li pokušati? Zašto? Jedno želim biti u mogućnosti reći kada se i posljednje zrnce prepusti neumoljivoj konstanti gravitacije – "Bio sam vjeran sebi.. Gotovo uvijek.." Shvatiti da žalim samo za onim trenutcima kada to nisam uspijevao biti, ne za onima u kojima bi drugačiji postupci donijeli poželjnije ishode, ne. Biti vjeran sebi, nije to smisao života, samo temelj, glavni uvjet koji bi trebao biti ispunjen da bi i sam pokušaj naziranja djelića smisla i razloga postojanja jedne osobe u jednom trenutku na jednome mjestu mogao započeti. Smatram. Ili pokušavam. Možda sanjam, ali možda tek u snovima možemo pronaći snagu da bismo preživjeli nemani jave ne pokušavajući ih izbjeći ili lažno nazivati. Ne sakrivam se, samo je ponekad potrebno zaklopiti oči da bismo bolje vidjeli. Ponekad je zvuk snažniji kada se začepe uši i pažljivo osluškuje svaki pokret i odjek valova zarobljenih u šupljinama mozga. Ponekad je šutnjom potrebno naglasiti riječi. Često je potrebno skrenuti u suprotnom smjeru da bismo sigurnije stigli do cilja. Sada? Sada samo treba zašutjeti..
|