Izgubljen u besmislu filozofije, alkohola i cigareta, shvaćam da se vremena, što se mog stajališta tiče, nepovratno mijenjaju.. Shvaćam da moja djela ne prate moje riječi, jednako kao što shvaćam da moje riječi ne prate moje želje.. A moje nade? Jedan je shvatio nekako, jedan je shvatio odmah, nitko više ne može.. Nadam se da ne može, jer, ako netko može, zarobljen sam.. Trijada.. Od davnina poznato jest, trijada zarobiti srce i dušu može, trijada može dočarati.. Jednostavno, dočarati.. Naše riječi počesto zjape puste i same, naše misli ponekad bespućima lete u nadi da će pronaći barem malu udubinu u koju bi se mogle smjestiti.. Život, okrutan, vođen više silama tame nego ičim drugim, okreće leđa nama, smrtnicima, ostavljajući nas samima i u strahu.. Najiskonskijem od svih strahova.. Hoću li biti zaboravljen? Svi mi težimo zagrljaju, sada ili poslije.. Svi mi težimo zagrljaju sada, poslije će doći, sada će biti zaboravljeno, ali žaljenja nema.. Daj mi sada, daj da ga doživim u punini onoga što može biti.. Ili sam još samo jedan nadobudni sanjar, tragač, lovac magle, izgubljen, ulovljen u zamku krnje percepcije.. Ne znam.. Uvijek, kao najobičniji prepisivač, kažem da ne znam.. Možda zato što ne želim znati, možda zato što se bojim istine, možda zato.. Zato što nikada nisam niti znao gdje tražiti istinu.. Ili suprotno od toga!? Misli, prolazne, na brzinu otpuhane, zaboravljene.. Samo ne žele biti usamljene..
|