noć je..mjesec je nada mnom..hodam napuštenom cestom..jedinom koju ne poznajem..ne znam kuda će me odvesti,ali osjećam se sigurnom..ulazim u grad u kojemu su sve ulice prazne..sve je tako sumorno,tako tiho..čujem otkucaje svoga slomljenog srca..svjetla toga prekrasnog,ali tihog grada prate me gdje god prođem..moj tihi pratioc,moja sjena,lagano klizi niz svjetlost koja ju obasjava..odjednom čujem glasove u daljini...mnoštvo glasova...čujem kako izgovaraju moje ime...traže me...NE!!! ne želim da me pronađu,želim biti sama u ovom mrtvilu mraka gdje se samo pokoja zraka svjetlosti uspije probiti..počinjem ubrzano hodati,zatim trčati..bježim iz tog nepoznatog grada,bježim kroz šume...napokon...došla sam na rub ponora..pogledam prema dolje..tišina...mrak...ništa...stojim tako izbezumljena..stigla sam...sada sam smirenija...polako se približavam tome mraku,tome ništavilu...osjećam se kao da sam ponovno rođena..opuštam se i padam u taj ponor...cijelo tijelo mi drhti...u tom djeliću trenutka sam istinski sretna..padam polako...uskoro će završiti...još samo malo...došao je taj trenutak...NAPOKON SAM SLOBODNA!!!