ah...
tako mi je teško pisati...
tužna sam i bijesna na samu sebe što sam bila tako glupa i nisam mislila na svoju budućnost...
sad se osjećam tako jadno zbog svega...
u zadnjih par mjeseci ništa mi ne ide od ruke...
prvo sam skoro srednju školu smrdala,ali to je na sreću ispalo dobro
ali moj put koji je trebao biti upad na prvi rok na faksu je propao...
nisam upala-nažalost...uništila sam sve...znam da ima i drugi rok,ali da sam upala na prvom sve bi bilo drugačije i ne bi me srce ovako boljelo...
mogla sam imati sve što bih poželjela da nisam bila glupa i sve olako shvatila...
starci kažu da me više ne mogu prepoznati..e pa ne mogu ni ja sebe sama, kažu da me društvo totalno upropastilo...u jednu ruku su u pravu...
ljudi s kojima sam se u zadnje vrijeme družila(tu se moj buraz ne ubraja) su totalno nezainteresirani za uspjeh...njima je tako svejedno hoće li maturirati i ne smeta im što rade kao majmuni za nešto od čega ne mogu živjeti..
očito sam bila slijepa za neke stvari i nisam na vrijeme vidjela istinu...
ja nisam kao oni i neću nikad biti...NE ŽELIM BITI KAO ONI!!!!!
imam osjećaj da bi oni,kad bi mogli,učinili sve da netko tko želi uspjeti,ne uspije...
malo je prekasno za neke zaljučke,ali mislim da sam nešto naučila iz svega toga...
iako ne smijem u grad,na kavu i sl. nije mi toliko teško...
sad ću se više pokušati usredotočiti na to na upadnem na faks i da postignem nešto u životu...
ako sam dosad mogla pokazati da sam jača,pametnija i zrelija,onda ću to valjda moći još jednom pokazati...
život je pun uspona i padova,a ja neću i ne smijem dopustiti sebi da padnem...
ja to mogu i ja to hoću...
pokazat ću onima koji mi ne žele dobro da nina nije samo još jedna glupa plavuša koju svi mogu zaj..avati
mislim da sam napokon shvatila što su mi roditelji pokušavali reći...
okrećem novu stranicu u svome životu i neće mi biti lako jer ću u tome biti sama,ali neka...svi putevi koje izaberemo su teški...ja sam odabrala onaj najteži i nadam se da ću uspjeti stići na kraj...
dok ovo pišem,suze mi teku niz lice jer me sve to jako zaboljelo...
znam da boli i boljet će zauvijek,ali od nekih ljudi i stvari koje nam ne čine dobro moramo se oprostiti...boljet će me jako,ali učinit ću to...za svoje dobro...


pozdrav svima i mom jedinom burazu koji je bio uz mene kad sam se smijala i kada sam plakala...

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć.U snu.Tužan.Mrtvu.
U dvorani kobnoj,u idili cvijeća,
na visokom odru,agoniji svijeća,
gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako.Nisam.Zapanjen sam stao
u dvorani kobnoj,punoj smrti krasne,
sumnjajući da su tamne oči jasne,
odakle mi se nekad bolji život sjao.

Sve baš,sve je mrtvo;oči,dah i ruke,
sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj,mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
pa mi reče: - Miruj!!!! U smrti se sniva...


ovo je jedan od najljepših soneta koje sam ikada pročitala.Ako ne znate tko ga je napisao-A.G.Matoš
Uvijek me rastuži,ali i nađem u njemu neku snagu koja je skrivena duboko u tim riječima i možda me ta tuga koja je izražena tjera da idem dalje,da ne odustajem...ali to je samo veliko MOŽDA.....