Zar je moralo tako biti da ono što čovjeka čini blaženim, postaje izvorom njegova jada i nevolje?Ona toplina srca koja bi me prožimala tolikom slašću pretvarajući svijet oko mene u zemaljski raj, prometnula se odjednom u mučiteljicu koja me posvuda progoni.Kad sam nekoć s kamene stijene motrio brežuljke s onu stranu rijeke, obuhvaćajući svojim pogledom plodnu dolinu i vidio kako sve oko mene klija i ključa: kad bih vidio ona brda od podnožja do samoga vrha načičkana gustim drvećem; doline koje vijugaju sad ovamo sad onamo, a zasjenjene su ljupkim šumarcima,a blaga rijeka klizi između šuštavih trstika, i u njoj se odrazuju oblačići koje večernji povjetarac pomiče njišući i prenosi na drugu stranu; kako rojevi mušica bodro plešu u posljednjem ruju sunca na zapadu i posljednji trzavi pogled sunca oslobađa kukca koji veselo zuji iskoprcavši se iz trave; kad bi neko brujanje i takanje svrnulo moju pozornost, na zemlju, pa mahovinu koja tvrdoj stijeni otima hranu , i šipražje koje raste niza suhi pješčani humak, nutarnji, usijani i blistavi život prirode.Kako sam sve to obuhvatio svojim vrelim srcem, osjetio kao da sam u toj prepunoj punoći nalik na božanstvo, a veličanstveni likovi neizmjerna svijeta ktreali bi se u mojoj duši oživljujući sve čega bi se takla.
Oko mene silni bregovi, preda mnom se razjapiše ponori, gorske se bujice rušile u dubinu, rijeke strujale ispod mene, a šuma se glasala i gorje se čulo. I ja sam vidio kako u dubini zemlje djeluju i stvaraju uzajamno nespoznatljive sile, a nad zemljom i pod nebesima vrve naraštaji različitih i raznolikih stvorenja. Sve je napučeno tisućustrukim spodobama, aljudi se onda nekako sigurno smjeste i sklone u svoje kućice, ugnijezde se i vladaju po svom ukusu i nahođenju širokim i dalekim svijetom!! Jadna luda koja sve to tako malo cijeniš, jer si i sam malen !! Od nebotičnih gora kroz pustinje gdje nije stala ljudska noga do nakraj nepoznata oceana-sve prosijava dah onoga koji vječno stvara radujući se svakom zrncu prašine koje ga zamjćeuje i koje živi. Ah, kako sam tada krilima ždrala koji je prelijetao preko mene čeznuo za obalama neizmjerna i neizmjerena mora da iz pjenušave kupe beskonačnosti ispjiem nabijalu slast i milinje pa da bar jednoga časa u skučenoj snazi svojih grudi osjetim sitnu kap blaženog bića koje sve u sebi i kroz sebe stvara...


ovo je samo jedan mali dio Goetheova Werthera koji mi se jako svidio...