sve 3 slike su rađene aquarel tehnikom na papiru
bakreni kokot kao vjetrokaz na vrhu jedne sljemenske kuće
kokot je rađen od kovanog bakra patiniran i premazan zapon lakom
škola August Šenoa
slika je rađena akril tehnikom na papiru
moj unuk je dobio za zadaću , povodom dana škole napisat nešto o počecima škole , a obzirom da sam ja išao u tu školu prije jako puno vremena malac me je zamolio da mu napišem domaću zadaću.Zadaća je završila na zidu u biblioteci kao svjedočanstvo iz prošlosti.
JA , NJOFRA
(kronika jednog vremena )
Dakle,rođen sam 15.8.1928 godine u Zagrebu,Mandaličina 17 od majke Fanike i oca Đure.Majka je bila kućanica ,a otac željezničar koji je odmah nakon izbijanja I svjetskog rata poslan u Ukrajinu vlakom gdje su ga ubrzo zarobili Rusi i poslali dalje istim vlakom na istok prema Sibiru.Uspio je pobjeći u Kinu te je odande hodao četiri ( ! )godine do Zagreba (kao i Marko Polo u suprotnom smjeru ,samo 400 godina prije njega).Godine 1918 stigao je kući ,a ni majka ni braća nisu znali dal je uopće živ . Godine 1929 .je umro od silnih napora koje je pretrpio na toj Odiseji.Ne sjećam ga se , ja , 11.dijete.
Poslije smrti oca živjeli smo u oskudici od željezničke mirovine i taman kad smo se počeli oporavljati,stigao nas je i II svjetski rat, sa nestašicama hrane i svega ostalog.Mama se često selila tražeći jeftiniji smještaj.
Neko vrijeme smo živjeli u Lošinjskoj ,gdje sam počeo pohađati osnovnu školu na Selskoj cesti .Zvala se Škola Kraljice Marije (današnja OŠ A.Šenoe).
Sjećam se , prije nego sam počeo ići u tu osnovnu školu bila je proslava škole pa je došao kralj Aleksandar da službeno i svećano otvori školu.
Došao je TRAMVAJEM do Selske , a po lijevoj traci su od tramvaja do škole bili postavljeni tepisi uz koje su stajala djeca sa zastavicama plavo-bijelo-crvenim i mahala. Ja sam bio na lošinjskoj strani.
Naš dragi učitelj g.Fantoni učio nas je da kad govorimo o kralju Aleksandru,moramo oslovljavati titulom Njegovo Viteško Kraljevsko Veličanstvo ,dok se uopće ne sjećam da se spominjao naš kralj Tomislav ili Zrinski ,Frankopani ili bilo koji hrvatski velikan. Ah ,nije bilo lako niti onda biti Hrvat !
U školi su postojale dvije zgrade : prednja je bila samo za curice a stražnja samo za dečke.U sredini dvorišta bilo je igralište za nogomet i hazenu(rukomet),a uz pješački nogostup po duljini cijelog dvorišta nalazili su se bazeni: jedan veliki i jedan manji.Veliki bazen nikad nije bio u upotrebi radi toga što se u jednom momentu tamo utopilo jedno dijete.Ja se ne sjećam da je i mali bazen bio u upotrebi.
Za nas djecu to je bila vrlo napredna suvremena škola sa opremom : globusi,zidne zemljopisne karte i slično.Te su stvari bile pod ključem u hodnicima.Velik dojam na djecu ostavljala su široka stubišta sa ovalnim staklenim pročeljima te moderni sanitarni čvorovi. Moramo znati da na području tadašnje Trešnjevke velik dio stambenih zgrada nije imao wc u sklopu zgrade kao ni kanalizaciju.
Danas je područje Trešnjevke moderna gradska četvrt sa asfaltiranim ulicama.Nekad je Selska cesta bila makadam ,a tek kasnije su postavljeni četvrtasti kameni blokovi cca 15x15 cm.
Učitelj mi se zvao gospodin Fantoni. Ne pamtim ga ni po dobru ni po zlu , ali mi se duboko urezao u sjećanje time što je bio veliki poklonik ondašnjeg kralja Aleksandra i njegove obitelji.Bilo je u razredu nekoliko dječaka koji su bili sinovi bogatih očeva.Oni su dolazili u školu i odlazili iz nje redovito u automobilima , što je u ono vrijeme bio nezamisliv luksuz. Učitelj Fantoni je imao prema njima jedan poseban poltronski odnos koji je kulminirao u njihavim razgovorima.Meni se nikad nije obraćao,davao mi je uvjek prolazne ocjene a nije me nikad provjeravao ili ispitivao gradivo,što me je duboko vrijeđalo.Isti taj gospodin Fantoni bio je vlasnik kino dvorane Kustošija (u Kustšiji kod potoka) pa smo obavezno morali često ići gledati njegove bezlične filmove.
Inače škola je imala također kino dvoranu ( u sredini dvorišta kod bazena) koja je ujedno služila i kao gimnastička dvorana .Tu su se dosta često prikazivali filmovi po ukusu nas školaraca ,kao npr filmovi Shirley Temple, ¨Rantolplanci ¨(nijema komedija).
Jednog dana došla je u školu grupa ljudi i svima su isprobavali glasovne mogućnosti za pjevanje.Htijeli su osnovati dječji zbor koji bi predstavljao našu školu.Svakodnevne probe su se održavale tamo gdje se danas nalazi crkva sv Marka Križevčanina .Bila nas je puna jedna baraka.Dogodilo se nešto čega se i danas sjećam:dobio sam solo dionicu . Za vrijeme pauze djeca su brbljala a među njima i ja.Dirigent je prišao i prebio me .SAMO mene. Ja sam plačući pobjegao iz te barake i nitko me više nije mogao natjerati na probe.Poslali su me direktoru škole ,ali ja se nisam dao. Poslali su po moju mamu koja je točno znala što se dogodilo.Kasnije je taj zbor nastupao po Jugoslaviji pa su bili i gosti u kraljevu dvoru,dobili su bogate poklone.Nikad nisam požalio.
Kada je počeo II svjetski rat,prvu je zgradu zauzela vojska te su nakon nekog vremena u nju postavili i top. Jednog dana je američki avion tipa lovac letio u niskom letu iznad grada pucajući po ulicama .Letio je iz smjera Zvonimirove prema Trešnjevci. Topnik iz naše škole ga je srušio u Jarun.
Za vrijeme rata i stražnju zgradu su zauzeli Njemci te su unutra bile jedinice Gestapa. Sjećam se njihovih zelenih uniformi.
Poslije tog nesretnog rata u kojem je poginulo mnogo nedužnih ljudi , ja sam morao u vojsku na 3 godine.
Kasnije sam doselio u blizinu škole i ostao , tako da su sva moja djeca i unuci bili , ili su još uvjek učenici ove škole.
|
