Pričala je o teškoj sudbini, nezadovoljstvu mužem, djecom, svekrvom, slabo plaćenim poslom, skupila je sve probleme u jednu košaru i sada ih vadi, jedan po jedan, crni ljudi, crnih misli.
Znam je otkad smo bili djeca. Život ju je samljeo, pa ispljunuo nemilosrdno. Kao da je zaboravila da i sami imamo utjecaj na postupke i odabire, promjene, miri se sa sudbinom, uživljena u ulozi žrtve. Prstima skuplja i zadnje mrvice i trpa ih u usta, slatkorano.
Sjećam se svih onih želja koje je pomno zapisivala u svim bilježnicama koje je posjedovala. Izgorena u htijenju.
Sada sjedi nasuprot mene ljuštura, kao kuća prazna, tek odjek onog što je trebala biti.
Mislim, možda ona misli isto i za mene. Dvije ljušture s cigaretama između prstiju.
Gubim se u vrtlogu njenih misli, promatram oblake, lijepe, bijele, one snježne. Malenost naših bića, tek usputni šetači prije duhovnih prostranstava.
Ne znam kako ne vidi, poniznost čuda koji nam je darovan, svakodnevno.