Tamo negdje oko svoje 14. godine pod utjecajem knjige nekog našeg pisca, kojoj sam odavno zaboravila naslov, počela sam sebi za rođendane pisati pisma.
Duga pisma, o svemu što se dešava i kako sebe vidim u budućnosti.
U jednoj rođendanskoj večeri trebala sam skupiti sva pisma i početi ih čitati po redu. Susret sa samom sobom, sa svim tim mojima Ja, u paralelnim svjetovima.
Nikad nisam točno odredila koje točno godine, pa skupljena pisma još nisam pročitala.
Zadnje tri godine prekinula sam tradiciju, i ostavila sebe bez napisanog pisma. ( Znate onaj moj post o odustajanjima :) )
Sinoć točno u ponoć uz par čestitki zasvjetlio mi je mail na mobitelu
"Draga moja Nisa
Sretan naaaam rođendan!!!
Jel lutamo negdje po Africi i hranimo lavove?"

Postoji ta stranica vremeplova gdje možete poslat poruku u budućnost.
Blage ja više nemam kada je to poslano, a i malo mi je jasnije zašto se nisam nikad odlučila na otvaranje pisama.
Kako da ja sada jednoj mladoj Nisi objasnim da su novci za tu Afriku odavno potrošeni i da je to vjerovatno jedna od onih stvari koje ostanu rezervirana za maštu?
Kako svim tim mojim Nisama objasnit da je puno toga planiranog ostalo neostvareno, ali da se desilo i puno lijepih stvari koje im se možda ne čine toliko uzbudljive, ali kada dođu u moje godine će biti?
Zvučim kako moja mama
I onda se ljudi čude kad kažem da ne volim svoje rođendane?
Piscu u mojoj staroj knjizi se dešava ista stvar. Sustiže ga neostvarena prošlost i baca pisma u vatru
Svojoj četrnaestoj godišnjoj Ja želim poručiti da nikad ne počne pisati pismo i neka samo, pa, uživa