Nedjelja. Lijena i tiha.
Tik pred kišu.
Teško mi padaju nedjelje i obiteljski ručkovi u roditeljskom domu.
Ostali dani proklize onako kako samo vrijeme to zna, ali nedjeljom sve stane.
Prazno mjesto za stolom. Pjat manje. Tek u tim trenutcima nastupi svjest konačnosti i praznine.
Odgovara mi tišina i osama. Mjesta gdje možeš do besvjesti kontemplirati o (be)smislu svega ovozemaljskog. Udahnuti osobnu malenkost svemira, malu mrlju postojanja
Tišinu koja je zalutala u buku današnjeg svijeta. Gdje vrijeme stane i stoji
Tik pred kišu
