Jučer mi je bio rođendan.
Odmičem se od 30-ih i bližim se 40-oj.Strašno mi djeluje ta brojka.
Neprilagodljiva,nezahvalna,ne znaš da li si se do tad več trebao ostvariti na svim poljima ili tek početi kovat neke nove planove.
Svake godine na isti datum pišem sebi pismo,tamo još od 15-e i svake godine odgađam čitanje tih istih pisama.
Ne sjećam se koje sam sve snove od tad imala,trenutno se ne želim suočiti sa svojom neostvarenošću.
Nisam sebi jučer napisala pismo.Ne znam ni hoću li.
U ušima mi je još zvuk mrskanja lima i tišine,nenormalna,sablasna tišina zaustavljena u vremenu od koje bubnjići krvare.
I ponekad bih baš jako,jako,voljela da sam osoba koja se lomi,koja zna kad plakat i histerizirat,a ne da tri dana nakon,ridam ko budala na hladnim pločicama jer nisam stavila dovoljno šećera u kavu.
Nije to nikakvo otkrivanje tople vode,znam,ali ne napušta me taj osjećaj nemoći i nekontrole nad vlastitom sudbinom i životom.Trenutak u kojem je moguče samo...nesatati.Tek tako
Kao da nikad nisi ni postojao.Oblačić dima i prašine povezan kostima
