4.3.2007. 8 ujutro
“KINA!!! KINA!!! KINA!!!” vristi svaki detalj na autobusu koji ce me odvesti natrag u Domovinu. Vristi autobus. Vristi sofer. Vriste putnici. Ja samo sto ne vristim. I iako smo jos uvijek na autobusnoj stanici u LuangNamTha, Laos je davna proslost i znam da me Kina vec dohvatila.
Ali ono sto jos uvijek ne znam je da ce me ista ta Kina, koja me takvom lakocom usisala u sebe jos prije nego sto sam joj se uistinu i vratio, kazniti zbog uzivanja u miru, tisini, cistome zraku, sporosti, pivi, posvemasnjoj opustenosti i gekonima, i pretvoriti onih dvije tisuce kilometara koje su me u tom trenutku dijelile od onog komadicka Itake kojeg u zadnje vrijeme nazivam domom u odiseju koja ce u casu istrositi sve nakupljene zalihe opustenosti, mira, tisine i ponovo vratiti onaj stari osjecaj goveda u stadu.
4.3.2007. oko podneva, 4 sata na putu nazad
Usred znojnoga stada na autobusnom kolodvoru, rezigniran sveopcim guranjem i kaosom, pokusavam se probiti do saltera. Sto oveci ruksak na ledjima nimalo ne olaksava. KINA!!! KINA!!! KINA!!! Ne cujem vlastite misli od silnog vristanja. A i sto ce mi misli u stadu. Umoran sam, samo zelim sjesti negdje u mir i tisinu. I odustati. Ali govedo u meni nastavlja se boriti za prezivljavanje.
“Za Kunming.” “Nema.” “Za kamo ima?” “Jinghong.” “Moze.”
4.3.2007. 19:00 ; 11 sati na putu nazad
I eto me silom prilika ponovo u mjestu za koje sam vjerovao da ga vise nikada necu vidjeti. “Za Kunming.” “Nema.” “Kada ima?” “Sutra, jos je ostala jedna.” “Moze.”
I eto me kako silom prilika ponovo provodim noc i pokusavam ubiti nekoliko sati u mjestu za koje sam vjerovao da ga vise nikada necu vidjeti.
5.3.2007. 22:00 ; 1 dan i 14 sati na putu nazad
Kunminski zeljeznicki kolodvor me docekuje uobicajenim praznickim prizorom kaosa i stotinama prljavih, iscrpljenih i prilicno smrdljivih ljudi koji posvuda po, i ispred, goleme kolodvorske zgrade, spavaju izvaljeni na vrecama, torbama, a i jedni na drugima.
5.3.2007. 22:30 ; 1 dan i 14 i po sati na putu nazad
Nakon polusatnog guranja kroz gomilu ocajnika u lovu na posljednju kartu: “Ima li jos karata za vlak za Wuhan u 11 navecer?” “Nema.” Otresito odgovara jos jedno iscrpljeno i iziritirano lice. Izlazim van i idem do autobusnog kolodvora u nadi da bi mozda mogao postojati kakav autobus za Wuhan. Salteri su vec zatvoreni. Razmisljam nakratko o soluciji da letim nazad.
5.3.2007. 22:50 ; 1 dan i 14 sati i 50 minuta na putu nazad
Vracam se na zeljeznicki kolodvor i ponovo stajem u red.
5.3.2007. 23:10 ; 1 dan i 15 sati i 10 minuta na putu nazad
Zatvara se salter. Svi se prebacujemo u drugi red pred salterom koji je jos uvijek otvoren.
5.3.2007. 23:30 ; 1 dan i 15 sati i 30 minuta na putu nazad
Kupujem kartu za Wuhan. Vlak polazi iduci dan u jedanaest navecer. Nema vise karata za spavaca kola. Samo sjedece.
6.3.2007. 23:00 ; 2 dana i 15 sati na putu nazad
Pocinje voznja za koju znam da ce biti jako duga i teska, ali ne znam jos i da ce nadmasiti onih 20 sati na vlaku kroz Tursku, na 40 stupnjeva, bolovima u cijelome tijelu od sjedenja u pretrpanom kupeu, i onoj nezaboravnoj, ljepljivoj smjesi znoja i prljavstine u kojoj mi se kupaju stopala u tenisicama; pa cak i ona grozomorna 23 sata na prljavom, pretrpanom vlaku za Sichuan, od kojih sam desetak (nocnih) odstajao.
Uspio sam se izboriti za mjesto do prozora, sto je bitno jer u tom slucaju ispred sebe imas stol na koji se mozes nasloniti i drijemati. Gadno je ako dobijes mjesto do prolaza. Tamo se nema na sto nasloniti. Odrijemao sam par sati kroz prvu noc. Bolovi jos nisu gadni. Sada vec imam dovoljno iskustva da znam da se moram prisiliti da sto vise vremena provedem stojeci. Setanje je nemoguce jer su svi prolazi zakrceni ljudima i prtljagom.
7.3.2007. cetvrti dan na putu nazad
U ovih je par tjedana dok me nije bilo, stiglo proljece. Ipak smo jos vrlo juzno pa stize ranije nego u Wuhanu. Ali imam dojam kao da se onih nekoliko stidljivo rascvjetalih vocaka srami svojih njeznih, veselih, zivotom nabujalih boja i kao da ne moze docekati da konacno sbaci svo to sarenilo sa sebe i uklopi u sveopceprevladavajuce sivilo i čemer.
7.3.2007. uvecer. cetvrti dan na putu nazad
Citam o bolnim i neuspjelim pokusajima Dvanova, Kopjonkina, Čepurnog i ostalih da u Čevenguru stvore neuhvatljivi komunizam, i razmisljam je li im u Laosu mozda to ipak uspjelo.
Druga bi noc bila potpuno nepodnosljiva, jer cijelo me tijelo vec boli, vise ni stajanje ne pomaze, ali znam da obicno put od Kunminga do Wuhana traje tridesetak sati i ocekujem da ce me zora docekati poznatim prizorima prljavih wuhanskih predgradja.
8.3.2007. 5 ujutro. Zamalo pa cetiri puna dana na putu nazad.
Budim se iz drijemeza, zabrinut zbog cinjenice da je vlak nocu vise stajao, nego se kretao, ali jos nisam izgubio svu nadu. I onda tunel. Obuzdavam napadaj panike. Wuhan je na ravnici. Zapravo, usred ravnice. Pogled kroz prozor po izlasku iz tunela otkriva mrak. Bez ikakvih znakova javne rasvjete. I znam da sam jos satima udaljen od Wuhana. Oko Wuhana nema nenastanjenih krajeva.
Iducih par sati se konacno pretvaraju u pravu nocnu moru i prolaze nekako u izmaglici na rubu zivcanog sloma, u pokusajima da nesto citam, ali umjesto toga zivcano buljim kroz prozor, jer svaka skupina kuceraka nosi nadu da bi mogla predstavljati pocetak wuhanskih predgradja. I svako novo razocaranje pojacava valove zivcnosti i bolova koji mi prolaze cijelim tijelom. Vlak ponovo stoji. Kretanje se jos i moze nekako podnijeti. Ali svaka minuta stajanja doima se kao da je rijec o satima.....uz psihoticno urlikanje dohvacam sjekiru i divljacki skacuci po ljudima prosipam mozgove i staklo po, tonama smeca zatrpanom, podu...trzaj me budi iz magnovenja....znaci li to da ipak krecemo?....ne, i dalje stojimo...mozda ipak bolje sacmaricu....prvo pucam sebi u noge da prestanu tako boliti....ali ledja i dalje bole...bolje odmah u glavu....ipak krecemo...osjecam se pomalo kao Čepurni...u beznadnom lovu na neuhvatljivi Wuhan...
8.3.2007. 14:30 ; skoro cetiri i po dana na putu nazad
Odjednom, bez ikakve najave, jer cini se da smo dosli iz nekog neuobicajenog smjera, siva wuhanska predgradja. Drago, vjecito sivo nebo, koje beskonacno sipi hladnjikavom zimskom kisicom, sive, prljave, razmocene ulice, tesko reci da li polurusevne ili poludovrsene, sive, ruzne, jednolicne zgrade, nagurane jedna na drugu, s dovoljno prostora izmedju tek za sarene hrpe smeca.
Dom.
|
