U Luang Namtha kuce se oblazu plocicama i cipele se ne izuvaju na ulazu. Luang Namtha je najruzniji grad kojeg sam vidio u Laosu. U Luang Namtha je kineska ruznoca, iako sluzbeno udaljena jos stotinjak kilometara, vrlo uspjesno i temeljito prodrla i zatrovala cisto laosko tlo. Iz Luang Namtha sam pobjegao prvim prijevoznim sredstvom koje se ukazalo. Pa makar to znacilo i smrzavanje na otvorenom kamioncicu u rano jutro.
MuangSing, bas poput LuangNamtha, ima samo jednu svrhu. Sluzi kao polazna tocka smrdljivim turistima koji dolaze uznemiravati domoroce u zabitim selima ili eventualno zagadjivati, spustajuci se kanuima niz njih, zasad jos uvijek netaknute, laoske rijeke.
Ovaj je smrdljivi turist dosao zbog onog prvog. Ali trebalo je ubiti cijeli dan do polaska iduce ture (koja se sastojala jos i od dvije sredovjecne francuskinje), te sam se uglavno smuzao po dosadnjikavom, ali prilicno autenticnom mjestascu. Glavna ulica, sa restorancicima i kafebarovima u kojima su proklete kapitalisticke zapadne svinje izjedale svoje vecere i ispijali kave, ubrzo mi je zestoko pocela ici na zivce te sam poceo gubiti vlastitu prokleto-svinjsko-kapitalisticko-zapadnnjacko-bijelu guzicu po sporednim ulicicama pracen pogledima gomile decurlije iz avlije koja se pitala sta ja trazim tu. Sve dok u predvecerje nisam naisao na dvoriste puno ljudi koji su posjedali po zemlji oko tradicionalne laoske kuce na drvenim stupovima, pili, jeli i pjevali.
Sretan sto sam naisao na normalne ljude, oklijevao sam punih pol milisekunde kad su mi domahnuli da im se pridruzim. Ali zato sam ipak mnogo krace oklijevao kad sam otkrio da su me odlucili napiti laolaoom.
Par sati kasnije zatice me kako teturam mracnim ulicicama, solidno pripit i ne posve siguran u kojem se smjeru nalazi hotel. I taman kad sam prepoznao mjesto, odnekud se pojavljuje, koliko sam mogao vidjeti (noc, alkohol, i tako to), prilicno zgodan, malcice feminizirani, mladjahni laosanin, prima me za ruku i pita trebam li drustvo nocas.
Zvijezde koje kroz britak planinski zrak trepere nad zemljom laoskom, romantika egzoticnog mjestasca daleko od Svijeta, udobni bungalov sa sirokim krevetom koji se cinio kao stvoren za dvije osobe, laolao....ali nazalost ni sve to nije pomoglo da me jutro ne zatekne samog i punog energije za nekolikosatni uspon do Akha (jedan od tri glavna laoska ubractvuijedinstvunarodainarodnosti) sela.
Vec je i prolazak kroz sela u podnozju planine s pogledom na lokalne djevojke u narodnim nosnjama koje se sastoje od necega samo ispod pasa dao naslutiti da ce biti rijec o pamtljivom iskustvu. Iako moram priznati da iz nekog misterioznog razloga nisam uspio zapamtiti ikakve druge detalje o spomenutoj nosnji.
Koliko god tesko bilo povjerovati, ono na sto smo naisli na vrhu brda, nakon nekoliko sati hoda prilicno uskom stazom, koja je ujedno i jedina veza sa svijetom,
mnogo me vise fasciniralo.
Nisam vjerovao da cu igdje jos uspjeti naici na ljude koji zive, uz iznimku odjece i pokojeg limenog krova na kolibama, u skoro potpuno nepromijenjenim uvjetima i potpuno tradicionalnim nacinom zivota.
Po svom starom obicaju, ja sam se uglavnom smuzao oko kuhinje i zabadao nos u kazance s krkanlukom. Kad narastem hocu imati ovakvu kuhinju! Utabana zemlja, tri kamena kao postolje za lonac ili wok i voila! Kuces vise u zivotu. A otpaci od rezuckanja zelenjave, ljuske od jaja i ostale govnarije se bace na pod, koji se sastoji od prilicno rijetko poslaganih komada bambusa i, kako je kuca na stupovima, metar do metar i po podignuta od zemlje, nogom se sve to pogura da propadne kroz pukotine. Sto osigurava i predstavu onima dovoljno znatizeljnima da nastave viriti kroz rupe u podu, jer prvo dosprintaju kokosi i navale na otpatke, onda stize copor nedoraslih prasaca i rastjera kokosi, potom dotrce koze (ne, nije vuk) i rastjeraju prasce, za koju sekundu, eto i (ne, i opet nije vuk!) pasa da rastjeraju koze, da bi na kraju stigla i stara krmaca, rastjerala sve ostale, i sama dokrajcila stogod je ostalo.
Navecer se u kolibu doklatari dokona omladina na casicu vijesti iz svijeta, a djevojke zaradjuju dzeparac tradicionalnom Akha masazom.
Ne, ove nisu u toplesu. Svakako moram priznati da bi bilo interesantnije da jesu. Nije ni ovako bila losa masaza.
Ipak, jutro me oraspolozilo jos vise od masazerki. Negdje sat vremena pred zoru pocne kukurikati jedan pijetao. Naravno da drugi ne mogu dopustiti da takav izazov prodje bez odgovora te se i oni pridruze. Ubrzo svojih pedesetak seoskih pijetlova nastoji nadglasati jedan drugoga. Sto probudi pse, koji naravno pocnu lajati sto glasnije mogu. Tu se negdje pridruzuju koze, svinje i onih par krava. Od sve te buke vise ni dvonozne zivotinje nemogu spavati, a obicaj je po budjenju sto zesce, dulje i glasnije hrackati....tesko je to ovako docarati, ali rijec je o mozda najzabavnijoj kakofoniji zvukova koju sam ikada cuo. Taman kad sam se spremao isuljati iz kolibe u kojoj smo mi, uljezi spavali, cujem do sebe zivcano okretanje, pokrivanje preko glave i bijesno promumljano "c'est pas possible!".
Zlobno se cerekajuci, krecem put nedalekog sumarka prinijeti zrtvu Bogu Suncu, ali bivam primijecen te ubrzo i pracen od strane stanovite krmace. Jos nista ne shvacajuci, nastavljam prema planu. Iako uz povecani oprez. Unatoc blagoj neugodi zbog svega par metara udaljene krmace, cije su mi namjere jos uvijek nejasne, uspjesno prinosim zrtvu bogovima i u trenutku kad sam laka srca zakoracio ka izlazu iz sumarka, postaje mi jasno na sto je zivina vrebala.
Topao dorucak.
Ali dobro su je istrenirali, moram priznati da je vrlo pristojno cekala da ja sve u miru obavim.
|
