Hiperborealni vjetrovi

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

23.07.2007., ponedjeljak

Luang Prabang

Šejnu se konacno ostvario dugogodisnji san. Nakon mjeseci provedenih na brodu za Singapur, sto je i za kauboja i sivog mu konja (smjestenom na sigurnom u potbalublju), naviknutima na siroka prerijska prostranstva, bilo traumaticno iskustvo, guzva, strka i krkljanac Saigona, i za kauboja i konja, naviknute na velebnu prerijsku tisinu i samocu, bili su ponovo podjednako traumaticno iskustvo. Ali konacno se skupilo dovoljno soli za nakrcati stari parobrod i dosao je, nakon godina cekanja, i taj trenutak. Trenutak da se krene uz rijeku. Trenutak da se uroni u zeleno grotlo Mekonga, u tisuce kilometara dzungle, malarije i poluciviliziranih domorodaca u cije se raspolozenje nikada ne moze u potpunosti pouzdati. Divlji Zapad vec je odavno prestao biti divlji i Šejnu, iako pomalo ostarjelom, ali previse naviknutom na opasan i tvrd zivot na granici, nije preostalo nista drugo doli potraziti neka nova mjesta u koja je potrebno donijeti pravdu. I dok sve dublje i dublje tone u zeleni ocean, ciju tisinu remeti samo zveckanje njegovog para mamuza od zlata po palubi staroga broda koji vec godinama vozi skitnice na sjever, vrijeme krati, osim sanjarenjem o jednoj davnoj, nikad prezaljenoj ljubavi, citanjem netom objavljenje Conradove price “Heart of darkness”. I polako, negdje duboko u njemu, pocinje opet rasti ona stara tjeskoba i nekako mu se cini da i ovo putovanje sve vise i vise nalikuje na Marloweovo i pita se nije li sve sto ga ceka tamo gore, samo jos jedna gomila kanibalisticki nastrojenih domorodaca i samo jos jedan poludjeli Kurtz. Samo jos jedno srce tame. I kao da zeleni zidovi sapucu to zlokobno ime: Luangprabang...Luangprabang...Luangprabang.... Luang Prabang, sapuce i uznemirujuci vlazan vjetar s juga. I vec mu se cini da u daljini vidi grad, da cuje buku stada. Kako tanka slika jave postaje sve tanja, cini mu se da, dok sa njim jase smrt, on jase crven pored vatri na rubu grada.
Nakon skoro dva mjeseca i skoro tisucu i po kilometara zute vode, beskonacnih zelenih zidova, pokoje francuske kolonijalne postaje i nebrojenih bambusovih kuceraka koji bi se tu i tamo nazrijeli kroz lisce, nakon jos jednog od sve ucestalijih i sve opasnijih brzaka, brod konacno pristaje uz obalu. Gonjen mjesecima nagomilavanom tjeskobom, preskace onih nekoliko koraka uzbrdo i nalazi se na praznoj, tihoj, ali poplocenoj i vrlo cistoj ulici. Cini li mu se to da s prozora grada vjecnog ljeta, prekrasnih kuca u kolonijalnom stilu, omedjenih cvjetnjacima, s drvenim verandama idealnim za odmaranje u udobnim bambusovim stolcima i pijuckanje viskija za vrucih popodneva, motre na njega? “Izađi i bori se!!!” Ali rijeci se gube u gluhoj tisini zamora lisca bezbrojnih drvoreda i jednolicnog zubora rijeke preko sljuncanih brzaka. Sad vec s manje sigurnosti u glasu: “Moje ime ovdje od sad znaci pravda!!” Samo zbunjene, pospane oci domoroca, probudjenog neuvidjavnom bukom iz popodnevnog drijemeza. Samo nekolicina bijelih kolonizatora koji su ovdje usred zelenog pakla, daleko od svega, stvorili svoj mali, privatni, mirni komadic raja. Raja u kojem ima mjesta za svakoga.
Konj mu se udebljao od silnog ljencarenja. A i Šejnu se linija malo popunila otkad je sve vise vremena poceo provoditi u ispijanju, iz francuske brodom dopremljenih, vina na vecerama s lokalnom gospodom. A i njihovim gospodjama nije bila mrska njegova karizma usamljenog heroja pa je dobar dio vremena poceo provoditi i u pusenju tankih, dugackih cigara uz popodnevni caj u hladovini njihovih gostinjskih soba i prepricavanju dogodovstina iz svoje burne mladosti. I udvaranju njihovim sluskinjama.
I dan danas, samo ponekad, za crvenih mekonskih sumraka, cini se kao da Šejn jase crven pored vatri na rubu grada, i odlazi tamo gdje ga davna draga vec odavno ceka.



(za slucaj da nekome nije nesto savim jasno, vidjeti Haustor: "Šejn")


- 05:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.07.2007., ponedjeljak

Običan dan u Pakbengu


Nastrado Betmen

Jona ostavljam da spava i krecem ravno prema, a kamo bi se drugdje covjek zelio uputiti u rano jutro, nego placu. Prastari, klimavi drveni standovi, dole utabana zemlja, par baba koje prodaju ponesto zelenjave i mravlja jaja s pokojim mravom koji se jos sece po njima. Nisam ih kupio samo zato sto nisam znao jedu li se sirova ili ih ipak treba skuhati. Da bih kasnije doznao da ih zapravo prodaju za ribiciju. Ali zato, gonjen svojom raspomamljenom gurmanskom znatizeljom, kupujem nesto zamotano u list banane, samo zato sto izgleda egzoticno. Buduci da je Pakbeng gradicak od stotinjak stracara zguranih na cesti koja se ukoso niz kanjon spusta prema Mekongu, vec me prvi puteljak koji se super strmo penje u sumu odvodi izvan mjesta i za pet minuta nailazim na polje ananasa koje se cini idealnim mjestom za dorucak (vec me dugo mucila znatizelja kako izgleda ananas u polju i sad sam konacno i to vidio. Upravo onako sasavo kako bi covjek i ocekivao.). Prvi susret s ljepljivom rizom, u koju sam se odmah i zaljubio, a onda odmatanje onog lista banane i otkrivanje necega sto lici na sarmu, a okusom podsjeca na sarmice u listu loze, zacinjene s puno kopra, ali ono sto zbunjuje jest da je zamotana u nesto crno. Prvo odbijam povjerovati i objasnjavam samome sebi da je rijec o listu neke egzoticne biljke. Ali onda me pogled na malene, zgrcene prstice s kandzama uvjerava da sam u krivu.
I mogu reci da krilo sismisa bas i nema neki posebni okus, pomalo je zilavo i kozasto.


Djeca bambusa

Ispostavilo se da je spomenuta superstrma kozja staza neobicno prometna i znatizelja me odvlaci dalje uzbrdo kroz bambusovu sumu sve dok se odjednom ne nadjem okruzen sa stotinjak djece s macetama u rukama.
Ispalo je da je to bio put za skolu (a skole u Laosu obicno predstavlja nadstresnica nasred kakve livade i nekolicina klupa sklepanih od grubo obradjenih dasaka), ali zasto su sva imala macete, nemojte me pitati. Iako u blizini nisam vidio kukuruze, vec samo bambuse, za svaki se slucaj brze bolje vracam nazad u mjesto i krecem glavnom cestom uzbrdo te otkrivam da dole u kanjonu nije Mekong, vec neka omanja, brza i cista rijeka. Vise nije bilo nikakve dvojbe kako cu provesti iducih par sati.


Po recici gor i dol

Nakon tih nekoliko sati provedenih u bezbriznom skakutanju po kanjonu, zakljucio sam da je doslo vrijeme za nesto sasvim drukcije pa sam pokupio Jona i zajednickim smo se snagama uputili prziti tabane na snijeznobijelim mekonskim pijescima,

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

a povremeno ih i razladiti u prohladnom Mekongu

sve dok se u rano popodne iscrpljeni i zedni nismo vratili do svoje hotelske terase. A zna se da nema boljeg lijeka za iscrpljenost i zeđ od pive. A zna se i da kad popijes jednu pivu, zapase i druga. A tek se nakon druge posteno otvori dizna. Nakon par sati i ponesto vise piva, zakljucili smo da smo ipak prilicno potrosili i da nam je dosta pive. Pa smo donijeli preostali laolao i njega dokrajcili.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Uz ovakav pogled s terase, kamo bi covjek uopce i pozelio micati se? A treba dodati i da je vlasnik hotelcica, Cid, najkul covjek ikada i igdje. Usto nas je ponudio svojim vlastitim laolaoom odmah po dolasku. Pa kako ga ne bi volo.

Dotad je vec bio debeli mrak i vrijeme za veceru. A kako nam je nesto ranije konobar po imenu Kampi, uocivsi da nismo bas neskloni porocima, ponudio da nam nabavi opijuma, buduci da alkohol navodno umanjuje djelovanje istog, zakljucili smo da bismo ipak trebali napraviti pauzu, malo se rastrijezniti i pojesti nesto.
Ovaj puta nije bilo sismisa.


Opijumanje

Kampi nas je konspirativno uputio da ga nakon vecere cekamo u sobi. I uistinu se za desetak minuta pojavio s impozantnom kolicinom opreme ciju namjenu uglavnom nisam mogao ni naslutiti. Brzina i automatiziranost pokreta odavali su da se prlicno cesto bavi navedenom aktivnoscu, a par grasaka znoja na celu dalo je naslutiti i da bi mogao vec i nositi kakvo majmunce na ledjima.
Kao i vecina mojih ostalih iskustava s opijatima (uz iznimku alkohola), ni ovo nije bilo bogznakako impresivno, i osim ugodnog osjecaja lebdenja i potpune opustenosti, ne mogu reci da je bilo drugih posebno interesantnih popratnih pojava. Iako moram priznati da su miris i okus vrlo posebni i izuzetno ugodni. Ali sama cinjenica da smo u Laosu, u zabitom mjestascu na obali Mekonga i da pusimo opijum s tipom ciji preci to rade vec generacijama, gledati ga kako nevjerojatnom spretnoscu kuha i mijesi opijum i priprema opremu za pusenje, ucinila je cijelo iskustvo potpuno nadrealnim.
Kao sto rece Jon, nakratko nismo bili turisti, vec putnici.
Najfascinantnije ipak bilo kako nam je smotao joint od vrecice aspirina (aspirin se umijesi u opijum) da imamo sto za pusiti u pauzama izmedju opijuma. Za aspirin u vrecicama sam samo cuo iz prica kojekakih metuzalema i pojma nisam imao da to jos uvijek postoji, a jos manje da je rijec o idealnom papiru za motati joint. A on ga je smotao, i to najsavrsenijeg kojeg sam ikad vidio, za otprilike dvije i pol sekunde. Majstor.
Usput, nanese li vas put ikada u Pakbeng i vidite nekog tipa s kapom “I :srce: Zagreb”, ime mu je Kampi i od njega mozete nabaviti opijum.

- 09:22 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>