Nastrado Betmen
Jona ostavljam da spava i krecem ravno prema, a kamo bi se drugdje covjek zelio uputiti u rano jutro, nego placu. Prastari, klimavi drveni standovi, dole utabana zemlja, par baba koje prodaju ponesto zelenjave i mravlja jaja s pokojim mravom koji se jos sece po njima. Nisam ih kupio samo zato sto nisam znao jedu li se sirova ili ih ipak treba skuhati. Da bih kasnije doznao da ih zapravo prodaju za ribiciju. Ali zato, gonjen svojom raspomamljenom gurmanskom znatizeljom, kupujem nesto zamotano u list banane, samo zato sto izgleda egzoticno. Buduci da je Pakbeng gradicak od stotinjak stracara zguranih na cesti koja se ukoso niz kanjon spusta prema Mekongu, vec me prvi puteljak koji se super strmo penje u sumu odvodi izvan mjesta i za pet minuta nailazim na polje ananasa koje se cini idealnim mjestom za dorucak (vec me dugo mucila znatizelja kako izgleda ananas u polju i sad sam konacno i to vidio. Upravo onako sasavo kako bi covjek i ocekivao.). Prvi susret s ljepljivom rizom, u koju sam se odmah i zaljubio, a onda odmatanje onog lista banane i otkrivanje necega sto lici na sarmu, a okusom podsjeca na sarmice u listu loze, zacinjene s puno kopra, ali ono sto zbunjuje jest da je zamotana u nesto crno. Prvo odbijam povjerovati i objasnjavam samome sebi da je rijec o listu neke egzoticne biljke. Ali onda me pogled na malene, zgrcene prstice s kandzama uvjerava da sam u krivu.
I mogu reci da krilo sismisa bas i nema neki posebni okus, pomalo je zilavo i kozasto.
Djeca bambusa
Ispostavilo se da je spomenuta superstrma kozja staza neobicno prometna i znatizelja me odvlaci dalje uzbrdo kroz bambusovu sumu sve dok se odjednom ne nadjem okruzen sa stotinjak djece s macetama u rukama.
Ispalo je da je to bio put za skolu (a skole u Laosu obicno predstavlja nadstresnica nasred kakve livade i nekolicina klupa sklepanih od grubo obradjenih dasaka), ali zasto su sva imala macete, nemojte me pitati. Iako u blizini nisam vidio kukuruze, vec samo bambuse, za svaki se slucaj brze bolje vracam nazad u mjesto i krecem glavnom cestom uzbrdo te otkrivam da dole u kanjonu nije Mekong, vec neka omanja, brza i cista rijeka. Vise nije bilo nikakve dvojbe kako cu provesti iducih par sati.
Po recici gor i dol
Nakon tih nekoliko sati provedenih u bezbriznom skakutanju po kanjonu, zakljucio sam da je doslo vrijeme za nesto sasvim drukcije pa sam pokupio Jona i zajednickim smo se snagama uputili prziti tabane na snijeznobijelim mekonskim pijescima,
a povremeno ih i razladiti u prohladnom Mekongu
sve dok se u rano popodne iscrpljeni i zedni nismo vratili do svoje hotelske terase. A zna se da nema boljeg lijeka za iscrpljenost i zeđ od pive. A zna se i da kad popijes jednu pivu, zapase i druga. A tek se nakon druge posteno otvori dizna. Nakon par sati i ponesto vise piva, zakljucili smo da smo ipak prilicno potrosili i da nam je dosta pive. Pa smo donijeli preostali laolao i njega dokrajcili.
Uz ovakav pogled s terase, kamo bi covjek uopce i pozelio micati se? A treba dodati i da je vlasnik hotelcica, Cid, najkul covjek ikada i igdje. Usto nas je ponudio svojim vlastitim laolaoom odmah po dolasku. Pa kako ga ne bi volo.
Dotad je vec bio debeli mrak i vrijeme za veceru. A kako nam je nesto ranije konobar po imenu Kampi, uocivsi da nismo bas neskloni porocima, ponudio da nam nabavi opijuma, buduci da alkohol navodno umanjuje djelovanje istog, zakljucili smo da bismo ipak trebali napraviti pauzu, malo se rastrijezniti i pojesti nesto.
Ovaj puta nije bilo sismisa.
Opijumanje
Kampi nas je konspirativno uputio da ga nakon vecere cekamo u sobi. I uistinu se za desetak minuta pojavio s impozantnom kolicinom opreme ciju namjenu uglavnom nisam mogao ni naslutiti. Brzina i automatiziranost pokreta odavali su da se prlicno cesto bavi navedenom aktivnoscu, a par grasaka znoja na celu dalo je naslutiti i da bi mogao vec i nositi kakvo majmunce na ledjima.
Kao i vecina mojih ostalih iskustava s opijatima (uz iznimku alkohola), ni ovo nije bilo bogznakako impresivno, i osim ugodnog osjecaja lebdenja i potpune opustenosti, ne mogu reci da je bilo drugih posebno interesantnih popratnih pojava. Iako moram priznati da su miris i okus vrlo posebni i izuzetno ugodni. Ali sama cinjenica da smo u Laosu, u zabitom mjestascu na obali Mekonga i da pusimo opijum s tipom ciji preci to rade vec generacijama, gledati ga kako nevjerojatnom spretnoscu kuha i mijesi opijum i priprema opremu za pusenje, ucinila je cijelo iskustvo potpuno nadrealnim.
Kao sto rece Jon, nakratko nismo bili turisti, vec putnici.
Najfascinantnije ipak bilo kako nam je smotao joint od vrecice aspirina (aspirin se umijesi u opijum) da imamo sto za pusiti u pauzama izmedju opijuma. Za aspirin u vrecicama sam samo cuo iz prica kojekakih metuzalema i pojma nisam imao da to jos uvijek postoji, a jos manje da je rijec o idealnom papiru za motati joint. A on ga je smotao, i to najsavrsenijeg kojeg sam ikad vidio, za otprilike dvije i pol sekunde. Majstor.
Usput, nanese li vas put ikada u Pakbeng i vidite nekog tipa s kapom “I :srce: Zagreb”, ime mu je Kampi i od njega mozete nabaviti opijum.
|
