Hiperborealni vjetrovi

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

23.07.2007., ponedjeljak

Luang Prabang

Šejnu se konacno ostvario dugogodisnji san. Nakon mjeseci provedenih na brodu za Singapur, sto je i za kauboja i sivog mu konja (smjestenom na sigurnom u potbalublju), naviknutima na siroka prerijska prostranstva, bilo traumaticno iskustvo, guzva, strka i krkljanac Saigona, i za kauboja i konja, naviknute na velebnu prerijsku tisinu i samocu, bili su ponovo podjednako traumaticno iskustvo. Ali konacno se skupilo dovoljno soli za nakrcati stari parobrod i dosao je, nakon godina cekanja, i taj trenutak. Trenutak da se krene uz rijeku. Trenutak da se uroni u zeleno grotlo Mekonga, u tisuce kilometara dzungle, malarije i poluciviliziranih domorodaca u cije se raspolozenje nikada ne moze u potpunosti pouzdati. Divlji Zapad vec je odavno prestao biti divlji i Šejnu, iako pomalo ostarjelom, ali previse naviknutom na opasan i tvrd zivot na granici, nije preostalo nista drugo doli potraziti neka nova mjesta u koja je potrebno donijeti pravdu. I dok sve dublje i dublje tone u zeleni ocean, ciju tisinu remeti samo zveckanje njegovog para mamuza od zlata po palubi staroga broda koji vec godinama vozi skitnice na sjever, vrijeme krati, osim sanjarenjem o jednoj davnoj, nikad prezaljenoj ljubavi, citanjem netom objavljenje Conradove price “Heart of darkness”. I polako, negdje duboko u njemu, pocinje opet rasti ona stara tjeskoba i nekako mu se cini da i ovo putovanje sve vise i vise nalikuje na Marloweovo i pita se nije li sve sto ga ceka tamo gore, samo jos jedna gomila kanibalisticki nastrojenih domorodaca i samo jos jedan poludjeli Kurtz. Samo jos jedno srce tame. I kao da zeleni zidovi sapucu to zlokobno ime: Luangprabang...Luangprabang...Luangprabang.... Luang Prabang, sapuce i uznemirujuci vlazan vjetar s juga. I vec mu se cini da u daljini vidi grad, da cuje buku stada. Kako tanka slika jave postaje sve tanja, cini mu se da, dok sa njim jase smrt, on jase crven pored vatri na rubu grada.
Nakon skoro dva mjeseca i skoro tisucu i po kilometara zute vode, beskonacnih zelenih zidova, pokoje francuske kolonijalne postaje i nebrojenih bambusovih kuceraka koji bi se tu i tamo nazrijeli kroz lisce, nakon jos jednog od sve ucestalijih i sve opasnijih brzaka, brod konacno pristaje uz obalu. Gonjen mjesecima nagomilavanom tjeskobom, preskace onih nekoliko koraka uzbrdo i nalazi se na praznoj, tihoj, ali poplocenoj i vrlo cistoj ulici. Cini li mu se to da s prozora grada vjecnog ljeta, prekrasnih kuca u kolonijalnom stilu, omedjenih cvjetnjacima, s drvenim verandama idealnim za odmaranje u udobnim bambusovim stolcima i pijuckanje viskija za vrucih popodneva, motre na njega? “Izađi i bori se!!!” Ali rijeci se gube u gluhoj tisini zamora lisca bezbrojnih drvoreda i jednolicnog zubora rijeke preko sljuncanih brzaka. Sad vec s manje sigurnosti u glasu: “Moje ime ovdje od sad znaci pravda!!” Samo zbunjene, pospane oci domoroca, probudjenog neuvidjavnom bukom iz popodnevnog drijemeza. Samo nekolicina bijelih kolonizatora koji su ovdje usred zelenog pakla, daleko od svega, stvorili svoj mali, privatni, mirni komadic raja. Raja u kojem ima mjesta za svakoga.
Konj mu se udebljao od silnog ljencarenja. A i Šejnu se linija malo popunila otkad je sve vise vremena poceo provoditi u ispijanju, iz francuske brodom dopremljenih, vina na vecerama s lokalnom gospodom. A i njihovim gospodjama nije bila mrska njegova karizma usamljenog heroja pa je dobar dio vremena poceo provoditi i u pusenju tankih, dugackih cigara uz popodnevni caj u hladovini njihovih gostinjskih soba i prepricavanju dogodovstina iz svoje burne mladosti. I udvaranju njihovim sluskinjama.
I dan danas, samo ponekad, za crvenih mekonskih sumraka, cini se kao da Šejn jase crven pored vatri na rubu grada, i odlazi tamo gdje ga davna draga vec odavno ceka.



(za slucaj da nekome nije nesto savim jasno, vidjeti Haustor: "Šejn")


- 05:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>