Putovao. Puno. Otkrio i zaljubio se u neka nova, magicna mjesta. Ponovo uspio posjetiti i neka stara, u koja sam vec dulje vremena zaljubljen i pocesto mi nedostaju. Putovao s ljudima koje jako volim i u cijem se prisustvu uvijek osjecam vise nego dobro. Upoznao gomilu interesantnih ljudi sa svih mogucih kontinenata (ajde ne bas svih, osim ako se racuna ona konverzacija s pingvinima u zooloskom vrtu). Stekao puno novih prijatelja, posebnih i prekrasnih ljudi, koje jako volim i zahvaljujuci kojima mi je zivot ovdje lijep i vise nego zabavan. Nekoliko prijatelja i izgubio, neke samo zbog toga sto su otisli zivjeti u druge krajeve svijeta, a neke, bojim se, zastalno. Uspio se ponovo nakratko druziti i sa starim prijateljima i ljudima koje zadnjih par godina rijetko vidjam i nedostaju mi. Proveo puno, zapravo jako puno, zapravo hrpetinu pijanih noci zabavljajuci i smijuci se s prijateljima, gluparajuci i praveci budalu od sebe, manijakalno plesuci u svim pogodnim i nepogodnim prilikama. Ucestalo se budio na podovima kojekakvih studentskih soba (jarke da i ne spominjem). Sviđalo mi se nekoliko zena. Nekolicini sam se i ja sviđao. Zaljubio se ponovo nakon prilicno vremena. Lijepo je podsjetiti se koliko je to straobalno dobar osjecaj. Procitao neke stvari koje su me natjerale da temeljito preispitam i promijenim svoj nacin razmisljanja. Opcenito, puno naucio. Veselilo me pisanje. Cak nije sve bilo ni sasvim lose. Uzivao u muzici, vjerojatno vise nego ikada. Preslusao hrpetinu nove, mahom odlicne muzike. Nasao se totalno odusevljen poprilicnim brojem novootkrivenih albuma i bendova. Nakon duljeg vremena naisao na novog clana skupine deset mi najdrazih pjesama uopce. Te stoga zahvaljujem gospodinu koji mi je to snimio, a i gospodinu Caleu sto se odlucio obraditi "Heartbreak Hotel" na svoj nacin. Uza sve te bitne stvari u zivotu, uspio naci vremena i za one nebitne pa tako i objavio jedan znanstveni rad, skoro priveo kraju jedno istrazivanje i prilicno daleko dogurao s drugim. Otkrio lijek protiv mamurluka. Koji bi mi trenutno dobro dosao jer i ovo pisem nakon sto sam s prijateljima ruzio do sest ujutro. Uglavnom, zivio zivot s kazaljkom brojaca okretaja debelo u crvenom polju. Zasad klipovi jos nisu poiskakali kroz haubu....zvucim ko da mi je dvadeset....pa bih mogao napomenuti i da sam ove jeseni pocesto u sebi pjevusio onu kvazisevdalinku koju nekim cudnim putevima imam na presnimljenoj kazeti na kojoj neki tip po imenu Ismet Horo prica viceve o bosancima. I naziva je "kaseta peta". Sto znaci da cu jednom morati potraziti i ostale cetiri. Pa kaze: "Sta Bosanac pjeva kad zavrsava osnovnu skolu? (pa krece sevdalinka)...proođe ljeto triiideseto, godina mi zaaoo niiiiiijeeeeeeee..." I nije. Samo sto ja skolu jos uvijek ne zavrsam. I ne zuri mi se. I nikad se nisam bolje osjecao (a uvijek sam se osjecao izvrsno), nikad bio sretniji (a uvijek bio vrlo sretan), nikad vise uzivao u zivotu (a uvijek iznimno...ma znate vec). I iz ove perspektive, predstojece, cetvrto zivotno desetljece, izgleda vise nego obecavajuce. A godini u kojoj sam uletio u njega sam morao posvetiti post jednostavno zato sto je bila tako straobalno, nevjerojatno dobra.
I zato sto je zivot tako jebeno prekrasan. Aj' zivili.
|
