Gadljivci:
hračci posvuda; cijede se s kanta za smece, ljeskaju se po plocnicima za suncanih dana, a mijesaju s crnom, ljepljivom smjesom koja ih pokriva u kisne dane, dolijecu iz prolazecih automobila (manje opasno) i autobusa (opasnije, ipak idu s visine), bicikala (nije mi se jednom desilo da u punoj brzini na biciklu moram izvesti vratolomni manevar izbjegavanja hračka kojeg je upravo ispalio onaj na biciklu ispred mene), nasminkanih dama u visokim petama i minicama (najdraze mi je kad ga takve onako muski potegnu iz dubine, da se cuju u krugu stotinjak metara); na podu vlakova i autobusa, gdje u kombinaciji s prljavstinom stvaraju vec opisanu crnu, zitku, ljepljivu smjesu (jer je vecina ljudi ovdje ipak pristojna i civilizirana pa kad pljune na pod u zatvorenom prostoru to i razmaze cipelom), na podu zahoda (cini se da im je narocito inspirativno ispustati na pod hektolitre sline dok su na zahodu, tako da kad se smjestis nad cucavac, uredno gledas direktno u pozamasnu skupinu hračaka koje su ostavili prethodnici);
siroko rasireno neopterecivanje obicajem da se povuce voda nakon sto si se istovario (jednom prilikom, u vlaku, morao sam odustati od planiranog pišanja jer je netko prije istovario kapitalca impozantnih dimenzija i nezaboravnog bukea i ostavio ga tamo da cuci nasred zahoda...jednostavno nisam mogao), obicaj da se čmarni ubruščići po upotrebi ubacuju u koš za smece (gdje zavrsavaju i rabljeni higijenski ulosci, koje naravno ne treba zamotati, kad ovako krvavi tragovi stvaraju lijepi kontrast s tragovima govana na susjednom komadu zahodpapira);
goreopisani zvukovi dubinskog cišcenja birse (zapravo, nisam siguran da bi se to moglo nazvati birsom buduci da bas i ne piju vino) prilikom hrackanja, koji dopiru odasvud i bez prestanka, ne bas pretjerano rasirena navada upotrebe maramica, a i cemu kad se to lijepo moze ispuhnut ravno na cestu, a onda rukom obrisat ono sto nije dospjelo do iste; sto bude posebno interesantno kad se radi o nekom od ulicnih prodavaca hrane, koji ni inace ne izgledaju kao da cesto peru ruke, a dodatni je gust sto ce vecina ljudi od kojih kupujes imati crne i potpuno, nakazno deformirane nokte zbog gljivica koje napadaju iste i posvuda su rasirene; podjednako sumnjive higijenske navike u restoranskim kuhinjama, ispred kojih se cesto mogu vidjeti kuhari kako na ulicu (gore vidi opis kako izgledaju i cime su iste ovdje pokrivene) pomecu povrce pa ga peru u lavorima za koje bi se covjek zakleo da im je originalna boja crna, ali nije; a najdrazi mi je ipak bio onaj konobar kojeg sam snimao kako nam nosi zdjelu punu zelene salate i taman kako je prolazio ispred zahoda, ispadne mu jedan list na pod, pod koji je vlazan i dobrim dijelom pokriven onom, vec toliko puta spominjanom crnom, zitkom masom, jer iz zahoda, ciji se miris moze osjetiti do nas na drugom kraju prostorije, stalno izlaze ljudi i namacu pod svime onime u sto su ugazili dok su bili tamo, sagiba se, podize list, uredno ga vraca nazad u posudu i stavlja je nama na stol;
zahodi, pokriveni bar prst debelim slojem neceg zuckasto-smedjeg, moras vani uzeti zrak pa na zalet na pisanje jer ovaj unutra grize za oci, a kad izlazis van, treba jos i otvoriti vrata, sto se moze uciniti samo tako da primis onaj zeljezni rigl koji je nekako cudno ljepljiv i pokriven necim, vec spomenute, zuckasto-smeckaste boje; a jos je dodatno zadovoljstvo kad izmedju pisoara stave pregrade, ali sirine predvidjene za anoreksicne Kineze, a ne krsne Dinaride (khm...nisam bas siguran spadam li ja u tu skupinu, ali mozda bih se sirinom mogao kvalificirati) pa se moras uglaviti izmedju njih i uredno jaknom obrisati sve ono sto se u medjuvremenu tamo skupilo (a skupi se toga); kad sam vec kod pisoara, moram se vratiti unazad i napomenuti da se podrazumijeva da ces po dolasku do istog i hracnuti, ali desi se svako toliko da bas i ne budu najprecizniji pa te onda zuckasti i zelenkasti hracci gledaju ravno u oci dok se lagano cijede po stranicama pisoara; rigotine posvuda po zahodima, bar vikendom uvece, jer se onda loce Baijiu (zestica) pa se svi toga ponapijaju i posvuda rigaju; nedavno bas bio u restoranu u zahodu u kad je doletio jedan takav, ali uspio je doci samo do ulaza u zahodske prostorije i tamo sve istresti po podu, a bilo je toga poprilicno jer je obicaj da se prvo nazderes pa onda napijes, tako da sam van morao gackati kroz poprilicnu baricu Baijiua, zelucanih sokova i komadicaka hrane, i miris…nije da rigotina i inace ima neki ugodan miris, ali kad se pomijesa uobicajeni kiselkasti miris iste s odvratnoslatkastim mirisom kojeg ima Baijiu, dobije se ozbiljni kandidat za najodvratniji smrad koji sam osjetio u zivotu; spomenute rigotine i posvuda po cestama, jer ipak ima i onih koji uspiju izaci van na ulicu;
navada Kineza da se prica dok se jede, pa promatras komade hrane kako izlijecu iz sugovornikovih usta i slijecu ravno u tvoju zdjelicu; interesantne stvari koje se, sto namjerno (pisati cu jednom drugom prilikom o stakorima, zmijama, skorpionima, crvima i ostalim krasotama koje se znaju naci na meniju), a sto nenamjerno uredno nalaze u hrani (kosa, muhe, komadi zice i plastike, jednom nasao i omanji saraf…); stakori koji se slobodno nasetavaju po gradu i ceprkaju po hrpama smeca koje se nalaze posvuda po ulicama, jer se ljudi ne opterecuju kontejnerima, vec se jednostavno nasred ulice napravi hrpa, iz koje se obicno polako cijedi potocic cudne boje, koji u ljetna vremena zadobije neki odvratni, slatkasti, guseci smrad....ali cujem da je Indija neusporedivo gora. Ipak bi ih mozda trebalo tamo poslati.
|
