Onog Kineza kojeg je zlehuda sudba osudila na sjedalo do mene, svih sam 11 sati, na koliko se produzio let do Shanghaia, castio prezirom dostojnim najgore kolonijalisticke, rasisticke britanske svinje. I inace ne bas neko narocito raspolozenje, dodatno mi je kvarila i cinjenica da sam istovremeno bio bijesan na samoga sebe zbog cinjenice da me suputnik zivcira i sto sam se pretvorio u goreopisanu bijelu, kolonijalisticku, rasisticku svinju. Nisam imao ni najmanju zelju ponovo vidjeti Kinu i samo sam se zelio sto bezbolnije dovuci do Wuhana i zatvoriti se u svoj mikrosvijet na potezu: laboratorij-ximen(ona ulica s rostiljima di locemo)-Vox. U takvom sam se nekakvom raspolozenju, vukuci svoju nimalo laku torbetinu, sto dakako nije utjecalo pozitivno na spomenuto raspolozenje, zavukao na posljednje slobodno mjesto u autobusu za zeljeznicki kolodvor. Djevojka do mene je promumljala “good morning”. “Dobro jutro itebi”, odvratih, ni najmanje raspolozen za konverzaciju. A pogotovo ne volim s Kinezima pricati engleski (duga je to prica, ali vecina stranaca ovdje slicno razmislja; naime glavni je problem u tome sto se vrlo cesto desava da te neki nadobudni Kinez zadavi imbecilnim pitanjima na katastrofalnom engleskom, a sve ne bi li pronasao carobnu formulu kako da progovori spomenuti jezik). Ali put do kolodvora traje nekih sat i po, a cura je nasla idealnu kombinaciju upornosti i nenametljivosti da bi me navukla na konverzaciju, a usto se pokazalo i da joj je engleski vrlo dobar. Da ne duljim, sat vremena kasnije mljeli smo o “Highway 61 revisited”.!? Upoznao sam nekoliko stotina Kineza u ove dvije godine, od kojih su za Dylana cula mozda dvojica, trojica. Eto, zato nisam mogao vjerovati da je tako nesto moguce. Ali pretresli smo mi gomilu tema i djevojka se pokazala kao vrlo bistar, interesantan i vise nego ugodan sugovornik. I odmah je sva ona ruznoca vani, koje sam se toliko bojao da sam zatvorenih ociju i zacepljenih usiju zelio projuriti do Wuhana, postala potpuno nebitna.
Mozda vama, laicima, nije sasvim jasno zasto sam ja toliko fasciniran najobicnijom, ugodnom konverzacijom, ali to se u Kini jednostavno ne desava. Bar ne u ovom dijelu gdje ja zivim. Svi su izuzetno ljubazni i puni elana da popricaju s tobom, ali ubrzo se nadjemo bez ijedne teme o kojoj bismo mogli razgovarati. Dobro, nisam bas ni ja idealna osoba za Kinu jer, u idealnom svijetu, 50% svih mojih razgovora bi otpadalo na stripove, a u Kini strip kultura ne postoji, osim nesto malo Mange. Manga...brrr.
Ipak ima nade za ovu zemlju. Jest da je cura porijeklom iz obalnog dijela Kine, koji je neusporedivo napredniji od unutrasnjosti, da je studirala na najprestiznijem pekinskom sveucilistu, na kojem je vise stranih studenata nego Kineza i da zadnjih godinu i po zivi nadomak Bangkoka, sto znaci da ima sve idealne preduvjete da bude nesto otvorenijeg uma te se bojim da ce potrajati dok i ostali Kinezi ne dodju do tog stadija.
To me toliko oraspolozilo da me cak ni wuhanska ruznoca nije uspjela deprimirati. Iako me uspjela, kolikogod sam bio pripremljen na nju, ponovo iznenaditi. Ponovo sam uspio zaboraviti koliko je ovo uistinu zapanjujuce ruzno mjesto. Ali odrzavanju dobrog raspolozenja pripomogla je zasigurno i cinjenica da sam odmah isti dan kad sam stigao primijenio stari, prokusani (rekli bi neki i jedini) kineski lijek protiv wuhanske depresije. Prvo se zapio s ljudima koje znam, a potom jos do jutra zaruzio s neka dva Angolanca i Amerikancem koje sam vidio prvi put u zivotu (treba konstruktivno iskoristit ovu jetlagovsku nesanicu). E to mi je falilo kotkuce. Jebo zemlju di mozes lokat samo s Rvatima.
|
