< | listopad, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
“Bas su sasave ove bjelcuge”, mora da su Kinezi potiho sebi u bradu parafrazirali Obeliksa, kad ono nekidan nazocise mom neobuzdanom urlanju i plakanju od smijeha te neuspjesnim pokusajima da dodjem do zraka pred reklamnim panoom jedne kineske kompanije koja se bavi proizvodnjom i prodajom znanstvenih potrepstina. Zapravo, nisu bas to pomislili, ne samo zato sto je spomenuti strip ovdje uglavnom potpuno nepoznat, vec prije zato sto Kinezi sebe zapravo i ne smatraju zutom, vec bijelom rasom. Dapace, nisam bas stekao dojam da su ikad culi da bi oni uopce trebali biti zuta rasa, a nije im bas ni draga takva karakterizacija. I cinjenica je da sam ja (bar trenutno, friski od ljeta) prilicno tamniji od vecinje ovdasnjih zitelja. A o ziteljicama da i ne pricam, ako me sjecanje ne vara, vec sam spominjao da je ovdje potpuno, bolesno bijela koza jos uvjek ideal zenske ljepote i da posvuda hodaju s kisobranima cim malcice izviri pokoja sunceva zraka. Za ideal muske ljepote nisam bas siguran, ali crnji od mene su uglavnom samo baustelci, dok ova finija gospoda vidja sunce samo na onom kratkom potezu izmedju auta (zatamnjenih stakala obavezno) i kakvog otmjenijeg hotela. Iz cega se sam po sebi namece i zakljucak zasto Kinezi jos uvijek nisu prerasli opsjednutost bijelom kozom, a postaje i jasnije zasto smatraju uvredom nazovete li ih zutima. Medjutim, ja ostavio samoga sebe kako placem od smijeha pred onim reklamnim panoom, pa da se mi vratimo tome prije no sto zaradim opekline od wuhanskog sunca (zapravo, buduci da smo jucer, po dobrom starom wuhanskom obicaju, presli iz ljeta direktno u zimu, veca je sansa da dobijem ozebline.) Naime, jedna od tehnika koje se koriste u molekularnobioloskim istrazivanjima naziva se “protein expression” i za nju postoji odredjena oprema koju, eto, proizvodi doticna kompanija i na koju je, ocito, jako ponosna jer je reklamu na kineskom, ne bi li ostavila bolji, svjetskiji dojam, odlucila pojacati jos i velikim slovima odstampanom krilaticom na engleskom: “Express your proteins freely!” p.s. Smatrate li da sam zahirio, odnosno totalno zageekio i da spomenuta krilatica uopce nije smijesna, nemojte oklijevati da i iznesete svoje misljenje. Nije da si mogu puno pomoci; bez obzira na (ne)razumijevanje okoline, meni ce to svakako i ostati jedna od najsmjesnijih recenica koje sam ikad vidio, ali dobro je bar znati da si oso kvragu. p.p.s. E da, i nemojte se cuditi osvane li jednom u vasem gradu misteriozan grafit takvog sadrzaja. To mi je sad nova zivotna misija. I moto. Odo sad slobodno izražavat svoje proteine. |
Wuhansko predgradje. Nocas oko tri sata. Glavni (?) junak ove nase price, Nepalac po imenu Dostav, izlazi s netom okoncalog tuluma na tihu i pustu ulicu. Ne bas posve pustu jer igrom slucaja upravo kraj njega prolazi omanja skupina Kineza. Prilaze i obracaju mu se: "Cuj, tamo parsto metara dalje u jarku spava neki tip koji kaze da je iz Hrvatske, daj odi pogledati kaj je s njime..." E ako za ovo nisam zasluzio neki orden za promicanje istine o ljubljenoj nam Domovini u bijelome svijetu... |
Onog Kineza kojeg je zlehuda sudba osudila na sjedalo do mene, svih sam 11 sati, na koliko se produzio let do Shanghaia, castio prezirom dostojnim najgore kolonijalisticke, rasisticke britanske svinje. I inace ne bas neko narocito raspolozenje, dodatno mi je kvarila i cinjenica da sam istovremeno bio bijesan na samoga sebe zbog cinjenice da me suputnik zivcira i sto sam se pretvorio u goreopisanu bijelu, kolonijalisticku, rasisticku svinju. Nisam imao ni najmanju zelju ponovo vidjeti Kinu i samo sam se zelio sto bezbolnije dovuci do Wuhana i zatvoriti se u svoj mikrosvijet na potezu: laboratorij-ximen(ona ulica s rostiljima di locemo)-Vox. U takvom sam se nekakvom raspolozenju, vukuci svoju nimalo laku torbetinu, sto dakako nije utjecalo pozitivno na spomenuto raspolozenje, zavukao na posljednje slobodno mjesto u autobusu za zeljeznicki kolodvor. Djevojka do mene je promumljala “good morning”. “Dobro jutro itebi”, odvratih, ni najmanje raspolozen za konverzaciju. A pogotovo ne volim s Kinezima pricati engleski (duga je to prica, ali vecina stranaca ovdje slicno razmislja; naime glavni je problem u tome sto se vrlo cesto desava da te neki nadobudni Kinez zadavi imbecilnim pitanjima na katastrofalnom engleskom, a sve ne bi li pronasao carobnu formulu kako da progovori spomenuti jezik). Ali put do kolodvora traje nekih sat i po, a cura je nasla idealnu kombinaciju upornosti i nenametljivosti da bi me navukla na konverzaciju, a usto se pokazalo i da joj je engleski vrlo dobar. Da ne duljim, sat vremena kasnije mljeli smo o “Highway 61 revisited”.!? Upoznao sam nekoliko stotina Kineza u ove dvije godine, od kojih su za Dylana cula mozda dvojica, trojica. Eto, zato nisam mogao vjerovati da je tako nesto moguce. Ali pretresli smo mi gomilu tema i djevojka se pokazala kao vrlo bistar, interesantan i vise nego ugodan sugovornik. I odmah je sva ona ruznoca vani, koje sam se toliko bojao da sam zatvorenih ociju i zacepljenih usiju zelio projuriti do Wuhana, postala potpuno nebitna. Mozda vama, laicima, nije sasvim jasno zasto sam ja toliko fasciniran najobicnijom, ugodnom konverzacijom, ali to se u Kini jednostavno ne desava. Bar ne u ovom dijelu gdje ja zivim. Svi su izuzetno ljubazni i puni elana da popricaju s tobom, ali ubrzo se nadjemo bez ijedne teme o kojoj bismo mogli razgovarati. Dobro, nisam bas ni ja idealna osoba za Kinu jer, u idealnom svijetu, 50% svih mojih razgovora bi otpadalo na stripove, a u Kini strip kultura ne postoji, osim nesto malo Mange. Manga...brrr. Ipak ima nade za ovu zemlju. Jest da je cura porijeklom iz obalnog dijela Kine, koji je neusporedivo napredniji od unutrasnjosti, da je studirala na najprestiznijem pekinskom sveucilistu, na kojem je vise stranih studenata nego Kineza i da zadnjih godinu i po zivi nadomak Bangkoka, sto znaci da ima sve idealne preduvjete da bude nesto otvorenijeg uma te se bojim da ce potrajati dok i ostali Kinezi ne dodju do tog stadija. To me toliko oraspolozilo da me cak ni wuhanska ruznoca nije uspjela deprimirati. Iako me uspjela, kolikogod sam bio pripremljen na nju, ponovo iznenaditi. Ponovo sam uspio zaboraviti koliko je ovo uistinu zapanjujuce ruzno mjesto. Ali odrzavanju dobrog raspolozenja pripomogla je zasigurno i cinjenica da sam odmah isti dan kad sam stigao primijenio stari, prokusani (rekli bi neki i jedini) kineski lijek protiv wuhanske depresije. Prvo se zapio s ljudima koje znam, a potom jos do jutra zaruzio s neka dva Angolanca i Amerikancem koje sam vidio prvi put u zivotu (treba konstruktivno iskoristit ovu jetlagovsku nesanicu). E to mi je falilo kotkuce. Jebo zemlju di mozes lokat samo s Rvatima. |
ne pada mi na pamet Suzy F. Osim ako se tako kojim slucajem zvala ona egzoticna djevojka (bliski istok? Indija? U svakom slucaju rijec je o nekakvom mišungu. Seksi mišungu. Vrlo, vrlo seksi mišungu) na koju sam naletio kraj standa s knjigama. Ona ce mi zasigurno padati na pamet jos neko vrijeme. Ali nisam to htio reci, vec jos pokoju o standu s knjigama (u potpunosti vas razumijem ako na ovom mjestu razocarani prekinete citanje i odete se bavit necim pametnijim. Ja bih zasigurno napravio isto). Naime imao sam, prije no sto dodje vrijeme da se krene put majcice Kine, par sati za utuci na tom, u naslovu spomenutom, aerodromu. Pa jos k tome i beckom. Za sto obicno nema idealnijeg mjesta od standa s knjigama. Dobro, lupetam gluposti, naravno da je birtija neusporedivo bolja za tu svrhu, ali imajuci u vidu aerodromske cijene (pa jos k tome i becke), ostadoh osudjen na, vec vise puta spomenutu, knjizaru. Nazalost. Jer pokazalo se da od onih nekoliko stotina knjiga, devedeset posto otpada na daniellestilovstinu i robertludlumovstinu. Ajde, malcice su me uspjele razgaliti ilustracije na naslovnicama (izobilje vrlo oskudno odjevenih djevojaka utegnutih raznoraznom uzadi), a jos vise naslovi ("Binding promises") na (iznenadjujuce velikom) dijelu posvecenom knjigama sadomazo tematike. A tik do je bio i stand sa casopisima, jedan od kojih je bio za fetisiste ekstremno velikih guzica. Naslo se i tamo zabavnih stvari za vidjeti. Koliko god da volim tu zapadnjacku dekadenciju i nastranost, nisam dobio volju zaviriti cak ni u potonje tiskovine. O onim prvima necu ni trositi rijeci. Pa mi je neminovno na pamet morao pasti proslogodisnji odlazak u Kinu i par sati provedenih na budimpestanskom aerodromu, odnosno tamosnjem standu s knjigama, gdje mi je doslo da se rasplacem zbog toga sto ne mogu kupiti bar polovinu izlozenih knjiga (jos uvijek se grizem sto se nisam odlucio kupiti bar onu kolekciju Raymonda Chandlera koju su imali). Onu drugu polovicu bih ipak samo htio prvo procitati pa tek ondak razmisliti o kupovini. Sto me sve skupa jos malcice ucvrstilo u uvjerenju da je kapitalizam, iako se zaklinje na individualizam i slobodu misljenja, zapravo mnogo uspjesnijii u stvaranju poslusnih stada stoke ispranog mozga od komunizma. Iako je potonji odma odbacio svaki oblik individualizma i prilicno otvoreno, svim silama, pola stoljeca pokusavao stvoriti upravo opisana stada. Osim u Kini, gdje im je to uspjelo iznad svih ocekivanja, ali o tome vec sve znate pa vas necu sad time daviti. Ali prvom iducom prilikom svakako hocu. E da su bar nasi drugovi to prije shvatili. Jos bismo prije tridesetak godina mogli uzivati u izboru od dvajstosam juznoamerickih sapunica i, zahvaljujuci polusatnim blokovima reklama svakih petnaestak minuta programa, biti u potpunosti u tijeku s najnovijim svjetskim trendovima u dizajnu suncanih naocala. A umjesto nazadne Novovalne glazbe i primitivnih Mise Kovaca, Nede Ukraden i Ane Stefok, vec smo onda mogli slusati Justina Tiberlakea (imali su tu u Becu i njegovu biografiju. D'oh.) i finaliste storysupernovamusictalentsa. I umjesto da nam komunisti ispiru mozak nekim tamo Startovima i Izborima, siriti obzore Cosmopolitanom i Nacionalom. Kvragu. |