ili Noć kada sam (skoro) preplivao Dunav
Ajde, nije bas bila noc, a moram priznati i da nije bio ni Dunav, vec Jangce, ali Maovim brazdama je svakako bilo. Medjutim, ja zurim, a mozda bi trebalo poceti pricati otpocetka, odnosno skoknuti jedno pedesetak godina unazad kada je, kako legenda kaze, Veliki Vodja preplivao Chang Jiang (kako se ovdje naziva Jangce). U spomen na taj nadljudski poduhvat, svake se godine odrzava tradicionalna utrka preko doticne rijeke. Ali opet ja brzam, a mozda bi se trebalo ipak vratiti do trenutka kada sam se rodio…ne…to bas i ne bi puno objasnilo, bit ce dovoljno da se vratim koju godinicu unazad do trenutka kada sam, polako se spremajuci na odlazak u Kinu otkrio da je doticni Vodja, Drug i Legenda otegnija papk…khm, preselio se na vjecne polj...ne, kvragu, pravi marksisti ne vjeruju u vjecne poljane…dakle: otkrio da se doticni Vodja, Drug i Legenda zastalno preselio u mauzolej na Tjenanmenu nepunih tjedan dana prije mog rodjenja. U tom trenutku sam vidio njegov Duh kako odlazi pred Vjecni Sud (ili kogavecvraga) i kao kaznu za nestasluke koje je nevaljalko pocinio za zivota dobija groznu kaznu da se reikarnira u nesto sto bismo s malo maste i dobre volje mogli nazvati ljudskim bicem koje se upravo spremalo doci na svijet negdje na brdovitom Balkanu u idilicnoj zemlji po imenu Jugoslavija.
I sada, nekoliko godinica kasnije, dosao je trenutak da se vrati na mjesto zlocina i bude kaznjen zbog istih. Odnosno bude podvrgnut mucenju losom, umjetnom pivom. Ali ne samo pivom, vec sam odlucio i da ga natjeram da na vlastitoj kozi osjeti sto su njegova demografska obnova i industrijalizacija zemlje ucinile od rijeke koju je onomad preplivao. Nije ni to bilo jednostavno: trebalo je pregrmiti sve prepreke u vidu registracije mjesec dana unaprijed, sistematskog pregleda, treniranja u bazenu jerbo su uveli kvalifikacijsku utrku i kao prag postavili 400 metara ispod 7 minuta… ali pregurasmo sve to, i nadjosmo se konacno u rijeci sumnjive boje i mirisa. Za koju sam bas nedavno procitao da je opako kancerogena i da ubrzano odumire. Mozda i odumire, ali meni se cinila prilicno zivahnom, naime unatoc sirine od kilometra i po, prosjecna brzina toka je oko metar i po u sekundi. Sto je, za neupucene, brzo. Jako brzo. A staza je bila tako postavljena da je cilj svega kilometar nizvodno od starta. Kao da to nije dosta, jos su prilicno uzvodno od cilja na jedno sto metara od obale postavili brod kojeg je trebalo zaobici s gornje strane. U protivnom – diskvalifikacija. Uglavnom, da ne duljim, potcijenio sam brzinu rijeke, nisam cijelo vrijeme plivao pod ostrim kutem uzvodno, sto je bio jedini nacin da se zavrsi utrka, vec sam negdje na pol rijeke zapicio ravno prema drugoj obali i na pedesetak metara od broda shvatio da me struja vec donijela u ravninu s istim. Pokusaj plivanja uzvodno. Uvidjanje da je to nemoguce. “Tap” po ramenu. Iza mene camac i na njemu tip koji kaze: “Ajde, penji se.”
Naravno da to plivanje nije spasilo reinkarniranog nevaljalca od redovnog zlostavljanja losom pivom. Dapace, bas sam nesto, valjda od silne radioaktivnosti i kojekakvih kemikalija kojima je rijeka nakrcana, bio posebno nadahnut. Osim pive, malo me ipak utjesila i cinjenica da je od 60-tak natjecatelja utrku zavsilo samo 11. Ali zato sam sad bar zasigurno utvrdio da nisam rodjen da budem zvijezda: naime, to je tamo relativno veliki dogadjaj i sve je bilo krcato novinarima, kamerama i slicnim govnarijama. A ja sam kao jedini stranac na utrci bio uvjerljivo najveca zvijezda i nisu me pol sekunde pustali na miru. Mozda je ovo bilo mojih pet minuta slave, ali ja sam mrzio svaku sekundu. Uopce ne zamjeram onima koji tu i tamo prebiju pokojeg paparaca, dapace, trebalo bi to i cesce uciniti. Zato me oraspolozio clanak u novinama iduci dan u kojem je pisalo da je u utrci sudjelovao i natjecatelj iz Hrvatske; “zlatne kose i plavih ociju” (!!!???) (za neupucene, ima ranije pokoja moja slika. Cudi me samo da nisu napisali i da sam visok i lep), “veliki navijac hrvatske nogomete reprezentacije” (!!!???) (bilo je to bas na dan utaknice Rvacka – Japan), koji je na odlasku doviknuo “Hrvatska mora pobijediti!” (nemam ja nista protiv te pjesme, dapace ako sam vec prisiljen biti izlozen zlostavljanju nekom domoljubnom glazbom, doticna je svakako jedan od najpodnosljivijih izbora, ali !!!!????).
Reko bi Obeliks…ali vec znate sto bi Obeliks obicavao reci u takvim situacijama.
|
