Operacija Kilimanjaro 1 i 2
Ako nisam nesto pomijesao, sto nije nemoguce jer sam to poodavno gledao, bilo je to u onoj epizodi Montipajtona kada spremaju ekspediciju koja ce ici graditi most izmedju dva vrha Kilimanjara. Mislim da na kraju skeca Cleese iznosi plan puta koji zvuci otprilike ovako nekako: “Odavde krecemo McAdamovom ulicom, da bismo izbjegli guzvu u Pugsleyjevoj, skrecemo u Winstonovu, kojom stizemo ravno do ulaza na autocestu b-28, nakon pola sata voznje se prebacujemo na z-15 i onda picimo ravno do Kilimanjara.” Dakako da sam zaboravio prava imena i da je sve skupa, razumljivo, neusporedivo bolje i razradjenije.
E pa tako bi se nekako mogao opisati moj posljednji put za Guilin. Krenuo sam prije polaska jos navratiti do Yilan, tamo se zadrzao na casici razgovora i za ubijanje dosade putem dobio Vecernjak koji joj je majka, bas stigla u posjetu, frisko donijela iz Rvacke (sto me podsjetilo koliko su to lose i imbecilne novine u kojima cak ni nostalgijom nacet, polumaloumni kineski dijasporas nema nista za procitati) i lezerno krenuo jedno pol sata prije roka dogovorenog s ostatkom ekipe. Na ulici sam primijetio da je poprilicna guzva na iducem semaforu te zakljucio da je mozda bolje da presjecem pjesice kroz kvart i da docekam bus na iducoj stanici. Taman dok sam se gurao medju hrpetinom ljudi provjeravajuci stane li moj uopce na toj stanici, ovaj mi je zbrisao pred nosom. Buduci da sam vec zakljucio da bi se moglo dogoditi da zakasnim na dogovoreni rok, odlucio sam otici par stanica drugim busem pa onda presjesti ili uzeti taksi. Nakon dvije stanice upali smo u totalni prometni krkljanac (zaboravio sam, naime, na cinjenicu da je to prvi dan prvomajskih praznika i da ce svi Kinezi putovati nekamo) te sam sisao dole i krenuo pjeske naprijed ne bih li na iducoj stanici uhvatio neki drugi koji ide za zeljeznicki kolodvor. Nakon desetak minuta pjesacenja, shvatio sam da je prometni krkljanac sve gori i gori, da ni tamo nema busa koji bi isao za kolodvor i da je vec prosao ugovoreni rok te da bih se sad trebao poceti brinuti hocu li uopce stici na stanicu prije polaska vlaka. Vec sam neko vrijeme neuspjesno pokusavao zaustaviti taksi, a kad sam konacno uhvatio jednog praznog, rekao mi je da nema sanse da ide na kolodvor jer je u tom pravcu totalni krkljanac. Polako sam pjesacio dalje i pritom jos od dvojice taksista dobio isti odgovor i sad me vec lagano pocela hvatati panika, kadli prodjoh pored nekog omanjeg mopeda-trokolice (kakve ovdje inace koriste invalidi za kretanje po gradu). Nakon par metara, zakljucio sam da mi je to jedina sansa, vrato se nazad i pitao vozaca da li me moze prebaciti do kolodvora. Nakon kraceg cjenkanja, uspio sam smanjiti samo na duplo vecu cijenu od one koje bih platio za taksi i ubrzo shvatio da je to istinu jedini nacin da stignem na vrijeme jer je ovaj picio po plocnicima, prelazio ceste po zebrama, vikao na pjesake ispred da se sklone i dovezao me u zadnji cas na kolodvor. A odatle sam otpicio ravno za, 16-ak sati voznje udaljen, Guilin.
Pretpostavljam da vise ne treba ni spominjati da sam opet imao samo stajacu kartu i da u trenutku dok sam doslovce gazio preko naguranih ljudi na ulazu u vlak ne bih li se pokusao probiti prema sredini vagona, nadajuci se da ce tamo biti bar dovoljno mjesta da mogu stajati na dvije noge, a ne samo na prstima jedne, predstojeca noc nije izgledala pretjerano ruzicasto. Na srecu je ostatak ekipe ranije kupio karte te uspio dobiti sjedeca mjesta, a na srecu su me i primijetili kako se pokusavam probiti u vlak te me uspjeli dozvati da se prebacim u njihov vagon, gdje je na (trecu) srecu upravo bila neka zena koja je prodavala malene plasticne hoklice te smo tako put proveli sjedeci na smjene.
|
