Nisam jos u Wuhanu bio ni 20 sati (a bjese to jos potkraj rujna, 2004.) kada sam je prvi puta ugledao. Ne mogu reci da je to bila ljubav na prvi pogled, ali bila je otprilike ono sto sam trazio i jednostavno sam, ne premisljajuci se puno, rekao DA. Sad smo, eto, zajedno vec vise od godinu i po, prosli smo skupa sve i svasta i postala je jedna mi od najdrazih stvari ovdje u Wuhanu.
Ovdje je mozete vidjeti u jos mladom i svjezem izdanju neposredno posto smo se upoznali. A mozda mozete nazrijeti i tragove srebrnog spreja po blatobranima po kojima je dobila ime. Usto treba napomenuti i da je medjuvremenu dovedena skoro do potpune savrsenosti kosarom za speceraj. Sprijeda.
Znao sam da zelim rabljeni bicikl i po mogucnosti sto stariji i ofucaniji. Ne samo zato sto su me unaprijed upozorili da se ovdje bicikli kradu naveliko, vec uglavnom stoga sto sam i inace sklon antiknim stvarcicama. Naravno da takve sklonosti zahtijevaju i odredjenu zrtvu, tako da sam vec drugi dan morao ici mehanicaru na popravak. Ali tu je jedna velika prednost zivota u Kini sto su popravljaci bicikala doslovce na svakom koraku i sto su vrlo jeftini (krpanje gume kosta jedan Yuan. Ili oko 70 – 80 lipa.). Neko je vrijeme situacija bila idilicna i samo sam tocio i vozio, a o cijeni pogonskog goriva sam, pretpostavljam, vec pisao, ali u medjuvremenu je ipak do izrazaja dosla kvaliteta kineskih proizvoda i moram priznati da ni pojma nisam imao koliko bicikl ima dijelova dok ih nisam poceo mijenjati na ovom svojem. Svaki puta kad pomislim da sam promijenio sve sto se promijeniti dalo, uspije me iznenaditi i otkriti mi neki novi dio. Evo bas u ovih par dana dok sam ovo polako pisao i pripremao za objavljivanje otpala mi jedna pedala te je morao zamijeniti novom. I uvijek sam mislio da je ono kada Franquin nacrta Gašin auto kako mu ispadaju sarafi po cesti moguce samo u stripovima i da se takve stvari ne dogadjeju u stvarnom zivotu. Bio sam u krivu. Barem jednom do dva puta tjedno moram do mehanicara jer mi ispadne neki saraf negdje na cesti. Pojma nisam imao ni da bicikl ima toliko sarafa. Tako da su troskovi odrzavanja sada vec prebacili nabavnu cijenu vozila i time se popeli na vrtoglavih pedesetak kuna.
Evo je u malo nezgodnoj pozi, ali u sigurnim rukama bicyclerepairmana.
Ali svaki puta kada se vracam doma s pijanke, sjetim se jadnicaka koji u domaji strepe pred policijom zbog oni jadnih pol pivice i zakunem se da se ne vracam doma dok se ne promijeni zakon o nula promila. Na svu srecu, uglavnom posvuda po gradu postoje odvojene trake za bicikliste i nema neke opasnosti od automobila. Najvecu opasnost predstavljaju otvoreni sahtovi na neosvijetljenim cestama. A ovi kineski nisu kao nasi, samo rupica u asfaltu, vec se obicno radi o rupetini u koju cijeli upadnes skupa s biciklom. Zasad sam ih na svu srecu uspijevao izbjeci.
Uistinu, malosto se moze usporediti s tim osjecaje slobode i bezbriznosti koji covjek ima ovdje u Wuhanu kad u neko doba noci odluci da je vrijeme da se krene doma, dotetura do bicikla, jos malo zavrluda dok se ne uhvati grif i onda punim gasom, pritom izbacujuci litre znojopive iz sebe, pici doma kroz pusti grad.
|
