Punim jedrima nasukani
Zhangjiang me docekao parom potpuno crnih ociju i divljim, neukrotivim pogledom u njima. Pa jos u kombinaciji s potpuno crnom kosom i vrlo tamnom puti vlasnice. Mljac. Naime, u kineskoj je kulturi nazalost prezivjela teorija da zene moraju biti bjelopute. I one to shvacaju vrlo ozbiljno. Tako da se u Wuhanu najnormalnije usred zime, zalomi li se koji suncani dan, mogu vidjeti kokosi kako otvoraju svoje damske kisobrancice ne bi li zastitle svoju ljepotu od zlotvornih suncevih zraka. A najtragicnije u svemu tome je da kineskinje zapravo relativno lako potamne. Zlocin. Nemam druge rijeci. Zlocin. Ali ja zabrazdio, a trebo bi dalje o Zhangjiangu. Docekao me i suncanim danom, temperaturom blizu dvadesetke i skoro pa pravom, meni tako dragom, atmosferom luckog grada, ne prevelikog, ne prezmazanog, ne precistog, jednostavno, atmosferom mjesta u kojem se covjek ne moze lose osjecati. A ugodno me iznenadila i spoznaja da Kinezi, kao uostalom i svi normalni ljudi, odlazak na znanstvene skupove, jer to je bio sluzbeni povod putovanja, koriste uglavnom za lokanje i prezderavanje. A ugodno me iznenadilo i ovih par cura koje su bile s nama jer u klopi uopce nisu puno zaostajale za mnom. A to nije lako. Buduci da smo prvih par sati po dolasku proveli jeduci, vec se smracilo kad smo uhvatili vremena da se prosecemo uz more, koje je, gle cuda, sivo. Ali iako je bez boje, lagao bih kad bih rekao da je i bez mirisa. Dapace, isti je prilicno intenzivan. Okus nisam provjerio, ali sudeci po mirisu, prilicno sam siguran da je vrlo pikantan. Ja sam bio malcice razocaran nedostatkom one prave luke, vec samo nekim usminkanim setalistem uz more. Da bih se utjesio, usput sam si kupio pivu. Skuplja je, ali i bolja nego u Wuhanu. Nisam jos stigao ni do polovice (mislim, flase), kadli stigosmo do nekog broda kojeg su, po uzoru na Zapadne primjere, umirovili, polunasukali i sad sluzi kao restoran. Onako izgladnjeli od polusatne setnje, nismo to mogli propustiti. Tek sam gore na palubi, naslonivsi se nonsalatno, s pivom u ruci, na ogradu, gledajuci u daljinu, u mrak i slusajuci zvuk valova koji udaraju u brod shvatio koliko mi nedostaje taj osjecaj slobode i koliko mi je potrebno da se odsidrim i otplutam nekamo. Naime, ironija je u tome, da nikad nisam tako malo putovao kao otkako sam dosao u Kinu, tako da mi je, kad sam malo primirisao osjecaj slobode, doslo da posaljem sve kvragu i zbrisem u nepoznato. Tih sam se nekoliko trenutaka, zamisljajuci da sam negdje daleko na pucini, osjecao otprilike kao da su me nakon par mjeseci pustili s lanca. Zablude sam postao svjestan tek kad sam uocio nekolicinu lancina koji su se spustali s broda i nestajali u plitkom, zamuljenom, prljavom moru. A i pogled u nebo me uvjerio da je broj zvijezda i dalje jedva pa dvoznamenkast. (Tek sam ovdje, u Kini, shvatio da nebo moze biti zatvor i u sirokim ulicama.) Moja razmisaljanja o bijegu u slobodu (ma, nemojte ga uopce slusat, govnara je zivot razmazio pa ovaj normalni zivot dozivljava kao zatvor) je prekinulo dozivanje s obliznjeg stola, cime me frend htio upozoriti da su stigle narucene dagnje i kamenice s rostilja. I to krasno pripremljene, s idealno doziranim cesnjakom, uljem (nazalost ne maslinovim) i limunovim sokom. Nedostajalo je jos samo par kapi vina u svakoj pa da bude savrseno...O cemu sam ono pricao? Zaboravio. Ma mora da je bilo nesto nevazno.
|
