tko zna....nitko nista ne zna...krhko je znanje

petak, 16.02.2007.

biseri ili sto sve ljudski um nece smisliti :)

ponekad ne vjerujem kakvi mi ljudi mozemo biti. cijeli tjedan zovem honorarce koji nisu preuzeli postu sa svojim potvrdama o isplacenim honorarima, te slusam izjave tipa: "ja sam se udala i iz zagreba preselila u dubrovnik. zar vi to niste znali?" "a da, preselio sam se s te adrese. srusili su zgradu. mislio sam da ste to vidjeli." "ma vidjela sam ja taj papiric. i gledala ga cijeli tjedan. ali kad sam konacno odlucila procitati sto na njemu pise, rekli su mi u posti da je proslo 6 dana i da su vratili posiljku posiljatelju. jeste li vi taj posiljatelj?" "moj muz i ja se razvodimo pa ne zelimo primati preporucene posiljke, no ako imate dostavljaca, mozete mi slobodno poslati postu na taj nacin." u svakom slucaju, svaka cast ljudima koji rade s drugim ljudima u smislu stranaka :)

evo nesto da vas sve skupa nasmije, ali totalno uosjecam s ovim ljudima u osiguravajucim kucama. radila sam nekada u srodnoj bransi, pa je zaprimanje zahtjeva bio dio mog posla. sto sam sve procitala, vise se ne sjecam, ali znam da je bilo hrpa bisera. ovi dolje odnose se uglavnom na osiguranje automobila, no ima par i u vezi zivotnog osiguranja :) uzivajte u citanju te nadolazecem vikendu. moj plan je - zive slike u muzeju grada zagreba (subota i nedjelja od 10 do 13 sati, svi ste pozvani doci). nakon toga u subotu na fasnik u samobor :) kad sam vec kostimirana mogu produziti i dalje u istom revijalnom tonu :)

Pisane izjave osiguranika Croatia osiguranja.:
* Odmakao sam se od ruba ceste, bacio pogled na moju punicu i sletio u kanal...
* Nakon razvoda od moga supruga svako općenje preuzeo je moj odvjetnik.
* Između ostalog, prije moje prve prometne nezgode i nakon moje zadnje
prometne nezgode nisam imao nikakvih prometnih nezgoda...
* Pješak je odjednom sišao s nogostupa i bez riječi nestao ispod mog vozila...
* Morala sam ispuniti toliko obrazaca da bi mi skoro bilo draže da moj dragi suprug uopće nije preminuo...
* Na nekim mjestima je u međuvremenu pao snijeg. Cesta je stoga
mjestimično bila stvarno klizava. Pokušao sam zakočiti. Borio sam se
koliko god sam mogao ali nije pomoglo. Udario sam u ogradu i postao "bez
svjestan". Tu je bio kraj mojoj svijesti...
* Pregazio sam čovjeka. On je priznao svoju krivicu pošto mu se to već
jednom dogodilo...

* Na kraju sam živaca i borim se sa teškim "kastritisom"...
* Kada sam došao kući greškom sam skrenuo na pogrešni kolni prilaz i
udario u drvo koje na tom mjestu kod mene ne stoji...
* Ne znam tko mi je ukrao novčanik obzirom da nitko od moje rodbine nije
bio u blizini...
* Izašao sam na cestu, od jednom je i slijeva i zdesna naišlo puno
vozila, nisam znao kuda bi i tada su me udarili sa svih strana...

* Vaši argumenti su stvarno slabi. Za takve mučke izgovore morate tražiti
veću budalu, a to teško da ćete naći ...
* Policijsko vozilo mi je dalo signal da se zaustavim . Ja sam našao stup
i zaustavio se...
* Pješak očito nije znao u kojem pravcu bi išao, pa sam ga pregazio...
* Danas Vam pišem prvi i posljednji put i ako mi ne odgovorite opet ću Vam pisati...
* Moj sin nije srušio tu ženu. On je samo pokraj nje prošao a ona je od propuha pala...
* Prihoda od uzgoja stoke više nemamo. Sa smrću moga supruga sva stoka je
otišla s imanja...
* Kada sam htio stati na kočnicu, iste više nije bilo...
* Moje vozilo je jednostavno samo išlo ravno, što u zavoju neminovno vodi
do slijetanja s ceste...
* Vozio sam unazad niz strmu cestu, probio sam ogradu i udario u kuću.
Jednostavno se nisam mogao sjetiti gdje je kočnica...
* Naša vozila su se sudarila točno u trenutku kada su se srela...
* Na žalost je moj otac podlegao svojoj strašću za lovom, zamijenili su
ga s divljom svinjom i upucali ga...
* Odmah nakon smrti moga supruga postala sam udovica...
* Udario sam sa svojim vozilom o cestovni odbojnik, okrenuo sam se na
krov i tada sam izgubio kontrolu nad vozilom...
* Na raskrižju sam imao nepredviđeni napad daltonizma...
* Drugo vozilo je udarilo u moje bez da mi prethodno najavi svoju namjeru
* Velikom brzinom mi se približavao rasvjetni stup. Pokušao sam ga
cik-cak vožnjom izbjeći ali me je svejedno pogodio u hladnjak...
* I prije nego što sam ga udario bio sam uvjeren da taj starac nikada
neće stići na drugu stranu ulice...
* Nevidljivo vozilo je došlo niotkud, udarilo u mene i nestalo bez traga
* Nakon što sam navršio četrdeset godina, zaspao sam za volanom...
* Cijeli dan sam kupovao biljke. Kada sam došao do križanja odjednom mi
je izrastao grm pred očima pa nisam vidio drugo vozilo...
* Kada sam htio udariti muhu dohvatio sam rasvjetni stup...
* Vidio sam kako njegovo tužno lice polako prelijeće ispred mene prije
nego što mi je gospodin pao na krov...
* Vozio sam se normalno cestom kada sam osjetio potrebu da idem na WC.
Zaustavio sam se uz rub i krenuo u obližnji grm. Kada sam skinuo hlače
protivnik me je od pozadi udario bagerom...
* Konj je prešao preko kolnika bez da se prethodno uvjeri da to može
učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu...
* Bio sam teško bolestan i dva puta sam skoro umro pa bi mi stoga mogli
platiti barem pola osigurane svote za slučaj smrti...
* Pošto više ne živim sa svojim suprugom, molim Vas da pošaljete Vašeg
zastupnika da navrati...
* Da li supruga moram prvo ubiti prije nego što mi isplatite novac?

četvrtak, 15.02.2007.

Zena za volanom - c/p

Prva gradska vožnja. Po kiši.

Bez ikakvog uvoda, što će nam uvod, bleseći u monitor sa slušalicama na ušima dok Edith svojim hrapavim glasom krešti o životu i ružama u moje uši, pišem. Nakon duge stanke, s novim naslovom i stilom, u novom ruhu. Tko će čitati neka čita, kome se neće svidjeti, tko ga fućka Wink.

Nakon toliko godina eksperimentiranja sa različitim duljinama, širinama, obujmom i bojama, odlučila sam se vratiti korjenima, plavim korjenima. Friško dakle pofarbana u najsvijetliju nijansu plave (tako je barem bilo nacrtano na kutiji, a za to što sam ja sada žuta kao kanarinac okriviti ćemo naravno ne proizvođača nego moj pms i hormone, kaj ne?), skockana do jaja (što, čudi vas da jedna mama može i preko dana izgledati svježe i kao čovjek?) sjela sam u svoju novu limenu ljubimicu i otišla po frendicu da konačno popijemo kavu negdje gdje se ne nalaze tone dječjih igračaka, zgužvane robe, posranih i čistih pelena i svega ostalog što dolazi u paketu s malim homo sapiensima.

Zavraga, taman kad smo se srele, počeo je pljusak. Nisam spomenula da se radilo o mojoj prvoj vožnji u tom dijelu grada i s osobom koja se ne zove moj muž ili moj sin. A još k tome i pljusak. A ja nikad nisam vozila po kiši (ne, ne, toliko plava da sam mislila da će zauvijek sijati sunce ipak nisam). U svakom slučaju imala sam samo dvije opcije na raspolaganju:
1. Sjesti u auto i krenuti.
2. Pričekati 10-ak sati pokraj auta dok muž ne dođe i odvede me doma.
Odabrala sam naravno (hahaha, ma nije vrag da ste stvarno mislili?) prvu opciju.

I sve bi bilo dobro da ljubimičina stakla nisu u potpunosti bila zamagljena sa svih strana, a ako niste znali, radi se o 2 velika, 4 manja i 3 mala stakla. Prvo što svaka prava plavuša učini u takvom momentu je upali grijanje i odvrne puhanje na 4 (bez da joj naravno padne na pamet mrvicu otvoriti prozor da para izađe van). I krene. Na rizik. Nakon neka dva kilometra trebalo se prestrojiti. Makar se meni tako činilo u tom momentu. Prednje staklo je dotad već bilo odmagljeno ali ostala su u toj fazi već bila potpuno bijela bez ikakve šanse da se štogod vidi kroz njih.

Nije me strah, kaj bi me bilo strah prestrojavanja na Vukovarskoj usred podneva, uostalom imam kraj sebe punokrvnu brinetu koja se k tome i još uvijek školuje. Na faxu, molim lijepo.
-Mogu li - upitam pristojno?
-Možeš, kako ne.
Krenem, a ona vrisne - čekaj!!!
Stanem i šokirana ponovim pitanje - mogu li?
-Možeš - (ja naravno krećem) - evo odmah poslije - naglo kočenje - ovog auta.
-Dobro ženo, nemoj me masirat, gledaj kroz prozor (iza sebe!) i reci mi kad nema nikoga i kad mogu krenuti.
-Evo, sad!
Krećem a iza mene škripa guma i prodoran urlik trube. Sramežljivo sliježem ramenima i smješkam se ne bi li se onaj iza mene smilovao nad benignom plavušom, mada me ama baš nitko ne vidi kroz zamagljena stakla. Nakon nekoliko metara shvaćam da se zapravo opće nisam trebala prestrojiti i da se, ukoliko ne želim završiti u Karlovcu recimo, moram pothitno vratiti u drugu traku.

Deja vu, što da vam pričam, ista scena kao maloprije.
-Mogu li?
-Možeš ... ja krećem
-Odmah poslije ovog auta.
-Pa dobro ženo, otvori taj prozor do kraja, ja ću leći preko tebe i gledati van jer ako još jednom čujem «možeš» stanka od 5 sekundi «odmah poslije ovog auta», ili ćemo zajedno izgubiti glavu ili ćeš ti sama izgubiti glavu.

Suvišno je opće spominjati da sam se to jutro prestrojila 3 puta i sva 3 puta na pogrešnom mjestu, no nekoliko sati kasnije ipak smo popile kavu happy happy happy

Izlazeći sa parkinga retrovizorom sam zakačila kontejner. Ah čujte, nekome se gadi parkirati kraj kontejnera, no meni je bilo bitno popiti kavu tako da bih, for all I care bila parkirala i drito kraj septičke jame, samo da dobijem dozu kofeina. Probajte vi biti savršena mama, uzorna supruga, pedantna domaćica, savršeni diplomat i iskusna ljubavnica navečer koja uz sve to, čitavo vrijeme pristojno izgleda i još k tome vozi auto usred Zagreba u podne po kiši - naravno da moram ovisiti o nečemu, a cigarete i kava su, molit ću lijepo, najmanje zlo od svih zala. Zamislite da se tješim kolačima - trebala bih si šiti robu od zavjesa kroz nekoliko godina (mjeseci:D).

Usput smo pokupili frendičinog muža koji je odvalio od smijeha kad je vidio lijevi retrovizor kako se klati u ritmu vožnje, a ja sam, slomljena srca mislila jedino o tome kako moju ljubimicu boli njeno slomljeno uho i što će muž reći kada dođem doma. Zanimljivo je da većina žena, posebno plavuša, a napose onih koje su udane za normalne, zdrave, ne-toliko-ljubomorne i iskreno-zaljubljene-u-nas mužjake, uvijek u ovakvim situacijama reagira isto: «što će reći muž kada dođem doma?».

Da smo negdje u Zagori, ili recimo u Dalmaciji prije par desetaka godina, vjerojatno bi dobili ražanjalom po leđima, no u današnjem dobu, a posebno u Zagrebu, ovakva je rečenica sve samo ne utemeljena. No, pripišimo je urođenim balkanskim genima i krenimo dalje.

Svaka prava plavuša mora znati sve pobijediti osmjehom i treptanjem očima. Ako osmijeh i treptanje očima ne upale, moramo se pouzdati u ljude oko nas. Ako nas ljudi oko nas ostave na cjedilu, ne ostaje nam ništa drugo doli pouzdati se u sebe i maštu. Tako sam naravno i ja, ispucavši sve osmjehe, zavodljive poze i treptanje okicama, prekrižila ruke na prsima i čekala da netko popravi ljubimičin retrovizor.

Kad sam nakon 10-ak minuta shvatila da nema nikoga u blizini osim moje frendice i njenog muža koji su u međuvremenu zbrisali, ostalo mi je samo smoći snage i primiti potrgano uho. Začudo, kad sam upotrijebila silu i malo ga pogurnula, sjelo je na svoje mjesto. Uvjeravam vas da mi se ljubimica osmjehnula i rekla mi «mrrrrnjau». Nitko sretniji od mene kad sam s ponosom nazvala muža rekavši mu: "nećeš vjerovati što mi se danas desilo". Dam se kladiti da je bio sretan i zadovoljan i da se nimalo nije uzrujao.

Sjela sam u njeno krilo, zavezala pojas, upalila motor i svjetla, provjerila retrovizore i mrtvi kut te polako i sigurno krenula doma.
Sretna, ponosna i s još jednom pobjedom zaključila sam: «taj Bog zaista voli malu djecu, blesave i munjene, ali i plavuše, zar ne?» Wink

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

CURRENT MOON

lunar phases