tko zna....nitko nista ne zna...krhko je znanje

četvrtak, 15.02.2007.

Zena za volanom - c/p

Prva gradska vožnja. Po kiši.

Bez ikakvog uvoda, što će nam uvod, bleseći u monitor sa slušalicama na ušima dok Edith svojim hrapavim glasom krešti o životu i ružama u moje uši, pišem. Nakon duge stanke, s novim naslovom i stilom, u novom ruhu. Tko će čitati neka čita, kome se neće svidjeti, tko ga fućka Wink.

Nakon toliko godina eksperimentiranja sa različitim duljinama, širinama, obujmom i bojama, odlučila sam se vratiti korjenima, plavim korjenima. Friško dakle pofarbana u najsvijetliju nijansu plave (tako je barem bilo nacrtano na kutiji, a za to što sam ja sada žuta kao kanarinac okriviti ćemo naravno ne proizvođača nego moj pms i hormone, kaj ne?), skockana do jaja (što, čudi vas da jedna mama može i preko dana izgledati svježe i kao čovjek?) sjela sam u svoju novu limenu ljubimicu i otišla po frendicu da konačno popijemo kavu negdje gdje se ne nalaze tone dječjih igračaka, zgužvane robe, posranih i čistih pelena i svega ostalog što dolazi u paketu s malim homo sapiensima.

Zavraga, taman kad smo se srele, počeo je pljusak. Nisam spomenula da se radilo o mojoj prvoj vožnji u tom dijelu grada i s osobom koja se ne zove moj muž ili moj sin. A još k tome i pljusak. A ja nikad nisam vozila po kiši (ne, ne, toliko plava da sam mislila da će zauvijek sijati sunce ipak nisam). U svakom slučaju imala sam samo dvije opcije na raspolaganju:
1. Sjesti u auto i krenuti.
2. Pričekati 10-ak sati pokraj auta dok muž ne dođe i odvede me doma.
Odabrala sam naravno (hahaha, ma nije vrag da ste stvarno mislili?) prvu opciju.

I sve bi bilo dobro da ljubimičina stakla nisu u potpunosti bila zamagljena sa svih strana, a ako niste znali, radi se o 2 velika, 4 manja i 3 mala stakla. Prvo što svaka prava plavuša učini u takvom momentu je upali grijanje i odvrne puhanje na 4 (bez da joj naravno padne na pamet mrvicu otvoriti prozor da para izađe van). I krene. Na rizik. Nakon neka dva kilometra trebalo se prestrojiti. Makar se meni tako činilo u tom momentu. Prednje staklo je dotad već bilo odmagljeno ali ostala su u toj fazi već bila potpuno bijela bez ikakve šanse da se štogod vidi kroz njih.

Nije me strah, kaj bi me bilo strah prestrojavanja na Vukovarskoj usred podneva, uostalom imam kraj sebe punokrvnu brinetu koja se k tome i još uvijek školuje. Na faxu, molim lijepo.
-Mogu li - upitam pristojno?
-Možeš, kako ne.
Krenem, a ona vrisne - čekaj!!!
Stanem i šokirana ponovim pitanje - mogu li?
-Možeš - (ja naravno krećem) - evo odmah poslije - naglo kočenje - ovog auta.
-Dobro ženo, nemoj me masirat, gledaj kroz prozor (iza sebe!) i reci mi kad nema nikoga i kad mogu krenuti.
-Evo, sad!
Krećem a iza mene škripa guma i prodoran urlik trube. Sramežljivo sliježem ramenima i smješkam se ne bi li se onaj iza mene smilovao nad benignom plavušom, mada me ama baš nitko ne vidi kroz zamagljena stakla. Nakon nekoliko metara shvaćam da se zapravo opće nisam trebala prestrojiti i da se, ukoliko ne želim završiti u Karlovcu recimo, moram pothitno vratiti u drugu traku.

Deja vu, što da vam pričam, ista scena kao maloprije.
-Mogu li?
-Možeš ... ja krećem
-Odmah poslije ovog auta.
-Pa dobro ženo, otvori taj prozor do kraja, ja ću leći preko tebe i gledati van jer ako još jednom čujem «možeš» stanka od 5 sekundi «odmah poslije ovog auta», ili ćemo zajedno izgubiti glavu ili ćeš ti sama izgubiti glavu.

Suvišno je opće spominjati da sam se to jutro prestrojila 3 puta i sva 3 puta na pogrešnom mjestu, no nekoliko sati kasnije ipak smo popile kavu happy happy happy

Izlazeći sa parkinga retrovizorom sam zakačila kontejner. Ah čujte, nekome se gadi parkirati kraj kontejnera, no meni je bilo bitno popiti kavu tako da bih, for all I care bila parkirala i drito kraj septičke jame, samo da dobijem dozu kofeina. Probajte vi biti savršena mama, uzorna supruga, pedantna domaćica, savršeni diplomat i iskusna ljubavnica navečer koja uz sve to, čitavo vrijeme pristojno izgleda i još k tome vozi auto usred Zagreba u podne po kiši - naravno da moram ovisiti o nečemu, a cigarete i kava su, molit ću lijepo, najmanje zlo od svih zala. Zamislite da se tješim kolačima - trebala bih si šiti robu od zavjesa kroz nekoliko godina (mjeseci:D).

Usput smo pokupili frendičinog muža koji je odvalio od smijeha kad je vidio lijevi retrovizor kako se klati u ritmu vožnje, a ja sam, slomljena srca mislila jedino o tome kako moju ljubimicu boli njeno slomljeno uho i što će muž reći kada dođem doma. Zanimljivo je da većina žena, posebno plavuša, a napose onih koje su udane za normalne, zdrave, ne-toliko-ljubomorne i iskreno-zaljubljene-u-nas mužjake, uvijek u ovakvim situacijama reagira isto: «što će reći muž kada dođem doma?».

Da smo negdje u Zagori, ili recimo u Dalmaciji prije par desetaka godina, vjerojatno bi dobili ražanjalom po leđima, no u današnjem dobu, a posebno u Zagrebu, ovakva je rečenica sve samo ne utemeljena. No, pripišimo je urođenim balkanskim genima i krenimo dalje.

Svaka prava plavuša mora znati sve pobijediti osmjehom i treptanjem očima. Ako osmijeh i treptanje očima ne upale, moramo se pouzdati u ljude oko nas. Ako nas ljudi oko nas ostave na cjedilu, ne ostaje nam ništa drugo doli pouzdati se u sebe i maštu. Tako sam naravno i ja, ispucavši sve osmjehe, zavodljive poze i treptanje okicama, prekrižila ruke na prsima i čekala da netko popravi ljubimičin retrovizor.

Kad sam nakon 10-ak minuta shvatila da nema nikoga u blizini osim moje frendice i njenog muža koji su u međuvremenu zbrisali, ostalo mi je samo smoći snage i primiti potrgano uho. Začudo, kad sam upotrijebila silu i malo ga pogurnula, sjelo je na svoje mjesto. Uvjeravam vas da mi se ljubimica osmjehnula i rekla mi «mrrrrnjau». Nitko sretniji od mene kad sam s ponosom nazvala muža rekavši mu: "nećeš vjerovati što mi se danas desilo". Dam se kladiti da je bio sretan i zadovoljan i da se nimalo nije uzrujao.

Sjela sam u njeno krilo, zavezala pojas, upalila motor i svjetla, provjerila retrovizore i mrtvi kut te polako i sigurno krenula doma.
Sretna, ponosna i s još jednom pobjedom zaključila sam: «taj Bog zaista voli malu djecu, blesave i munjene, ali i plavuše, zar ne?» Wink

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

CURRENT MOON

lunar phases