~ponedjeljak, 26.05.2008.

Što radi usamljena udana žena?

Daklem, što mlada, udana žena radi kad joj je muž na sezonskom radu na moru?

Ne znam kako se druge "sretnice" koje su u takvoj situaciji nose s time, no kod mene je situacija, a ono, vjerujem malo specifična. Naime, ja sam dosta... komplicirana osoba. Snažnih emocija često skrivenih iza naizgled cool fasade (makar, ne mogu prevariti nikoga tko me iole poznaje...), ponekad sklona depresivnim rapsoloženjima (ne u kliničkom smislu, da se razumijemo), negiranju i izbjegavanju, a ponajviše vlastitim kontradikcijama.

Naime, inače sam vrlo društvena osoba. Volim ljude i mrzim biti sama. Da moram dugoročno živjeti sama, mislim da bih popi...la.

Međutim, ovako relativno kratkoročno, reagiram na sebi nevjerojatno čudne načine.

Prvo, imam potrebu biti sama. Većinu vremena.

Kontradikcija: zapravo nemam potrebu biti sama, već upravo suprotno, želim društvo kako bih smetnula s uma cijelu situaciju - ali većinu vremena mi se ne da izlaziti iz svojih misli kako bih razgovarala s nekim drugim.

Drugo, većinu svog vremena trošim na - gluposti.

Ok, možda čeprkanje po Photoshopu nije glupost, ali s obzirom da imam pametnijih stvari za raditi, a Photoshop se nisam udostojala pogledati u zadnjih x mjeseci, koliko ga imam na kompjuteru, prilično je indikativno. K tome, pregledavanje mase filmića, čituckanje, surfanje netom... Da ne spominjem iznenadnu potrebu za preslagivanjem svega što imam na svom pomalo kaotičnom laptopu. Hm, zapravo većinu vremena trošim na laptopu. Također indikativno.

Treće, zbog poradi gore navedenog drugog, sklona sam zanemariti neke svoje obveze.

Neeee, bez brige, idem uredno na posao, ne izvlačim se na kojekakva lažna bolovanja, napravila sam i prezentaciju za Dane psihologije u Zadru, kamo idem u srijedu, dakle te neke stvari su na mjestu. However, neki određeni kućanski poslovi, neki članci koje trebam napisati... e, takve stvari pate.

Četvrto, a proizlazi iz trećeg, stan mi je u kaosu.

Ok, ne u kaosu u kakvom je znao biti, nekima to možda i ne bi bio kaos već, hm, relativno umjeren nered, iako bi nekima bilo prestrašno. A meni se taaaaako ne da pospremati kad, jelte, zapravo nema potrebe, pa tko će to vidjeti, privremeno živim sama.... riiiight...

Peto, ništa mi se zapravo ne da.

E, ovo bi sad već mogao biti ozbiljniji simptom, psihološki govoreći, ali ja kao psiholog znam da to sam po sebi nije znak depresije. Ipak, spavam kao beba, imam apetita sasvim ok, ne plače mi se, ne zapuštam samu sebe, pišem... Dakle, svima koji bi se zbog ovog posta mogli zabrinuti - NISAM U DEPRESIJI. Samo sam maksimalno neorganizirana jer inače suprug i ja sve dijelimo, pa tako i obaveze.

Šesto, bježim, bježim, bježim... u "Dosjee X".

E sad, ovo bi nekima moglo zvučati zbilja zbunjujuće i freaky, ali onima koji me znaju to neće biti naročito čudno. Naime, meni su "Dosjei X" jako važni. Ne samo kao serija koju kao svaki pravi fan pratih i voljeh, već kao pojam, cijeli jedan drugi svijet uz koji sam odrastala od svoje 13. do svoje 20. godine, svijet iz kojeg sam učila, svijet u koji sam bježala. Kad bi se dešavalo neko sranje, da sad ne specificiram, najjednostavnije je bilo zatvoriti oči i smišljati vlastite epizode (mentalni fanfiction? Oh my...). Zapravo mislim da mi je to pomoglo da prevladam neke stvari, a da ne razvijem ništa teže od umjerene anksioznosti. Čak mi je i majka jednom, prije jedne operacije, rekla "Razmišljaj o "Dosjeima X", bit će ti lakše". Pretpostavljam da se obrazac mentalnog ponašanja, da tako kažem, naučen kroz sve te godine, ipak zadržao. Pa od sjete i melankolije, umjesto u pospremanje stana kao neki koje znam, bježim u gledanje "Dosjea X". Ne, ne smišljam više mentalne fanfictione. Sad ideje prebacujem u priče koje nisu fanfiction.

Sedmo, usamljena sam.

Znam, to tehnički gledano nije ponašanje već... stanje, i to stanje iz kojeg proizlaze sva gore navedena ponašanja, moji bjegovi iz dotičnog stanja (takva sam. S kriznim situacijama se znam nositi, ali trajna stanja su već nešto malo teže. A ovo su moji obrambeni mehanizmi. Ne bi pomagali svakome, znam).

Usamljena sam... ali ne na onaj tinejdžerski, zaljubljeni način kad misliš da ćeš svisnuti ako ne vidiš objekt svoje fascinacije. Ne, ja sam usamljena jer mi nedostaju svakodnevni razgovori, jer mi nedostaje noćno ispijanje čaja, nedostaje mi zezancija, zadirkivanje u krevetu (čak više od nekih "konkretnijih" stvari, ne bi vjerovali), zajedničko gledanje televizije, zagrjaj prije spavanja, nedostaje mi njegov miris, nedostaju mi rasprave o problemima, čak i naše svađe, čak i prljave čarape i neke druge iritantne muške navike, nedostaje mi ZAJEDNIČKA SVAKODNEVICA.

Nedostaje mi dio mene same koji se zove imenom mog muža. Zaista, a nisam to tako intenzivno shvaćala dosad, ne kažu zalud "bolja polovica" (hm, u našem slučaju bi to prije bilo "equal polovica", al dobro, to smo mi, a mi smo po mnogim stvarima čudan par).

Vjerovali ili ne, ali usamljena sam i kad nisam sama.

- 22:46 - Path through the blinding light (12) - Paper vision - #

~ponedjeljak, 19.05.2008.

Financijske i ine kontemplacije

Znam o čemu bih pisala, ali ne znam kako bih pisala.

Iz dana u dan se bakćem sa životom onako kako se valjda većina mladih bakće sa životom, uz bezrezervnu podršku svog muža koju, posramljeno priznajem, ne vraćam uvijek jednakom mjerom. Moji bi roditelji vjerojatno rekli "A što smo vam rekli" ili nešto malo drugačije poput "Sami ste to htjeli", što obično u meni izaziva kojekakve buntovno-inatljive reakcije, ali čega sam zapravo i sama svjesna. Da, htjeli smo živjeti samostalno, da, htjeli smo živjeti u Zagrebu, da, htjeli smo ovako postavljen život kako jest.

Makar smo znali da ćemo bacati masu novaca svaki mjesec u vjetar (ok, ne doslovno u vjetar, ali stanarina je po meni oduvijek bila bacanje novca koji bi se mogao puno bolje iskoristiti).

Makar smo morali dići kredit koji ćemo otplaćivati još... dovoljno dugo... da bismo uopće mogli napraviti svadbu kako smo željeli - a tu se, priznajem, nisam htjela odricati ničega, jer nemam se namjeru udavati više no jednom - a čak i da nije tako, samo je jedna prava SVADBA, pa neka onda bude napravljena kako se spada...

Makar smo znali da ćemo se nekih stvari morati odricati.

Makar smo znali da će biti TEŠKO.

Da, znala sam to. Koliko god moji roditelji i neki drugi pojedinci ponavljali upravo tu rečenicu, "Bit će vam teško", možda nekad uvjereni i da ja to ne shvaćam, ja sam to zaista uvijek znala. Doduše, odgajana sam tako da mi je bacanje novca i 200kn za hlače, ali dobro... To je već neka druga priča - iako, vezana za ovu jer sam se kroz život morala naučiti skromnosti po pitanju novca. Moj muž također - još i više nego ja. Pa je ljudima poput nas valjda lakše živjeti s malo novca nego onima koji su navikli da imaju više.

Tako da se mi - uredno krpamo cijelo vrijeme. Međutim, ja zaista nisam imala dojam da se ičeg posebnog odričemo, valjda i zbog tog odgoja i načina na koji smo prije oboje bili primorani živjeti. Ipak, dvije male plaće čine dovoljno da bi jedan mladi par bez djece i samo s papigom mogao koliko-toliko normalno živjeti, zar ne? Što će mi, naposljetku, skijanja i izleti u druge zemlje i ljetovanja svake godine i skupa odjeća i manikura i frizer i sve te neke druge stvari bez kojih ja itekako mogu živjeti?...

No s jednom plaćom... stvari su bitno drugačije. A kad jedan u paru radi za mizeriju koja onda prestane stizati na račun, ili kad neprekidno radi popodnevne smjene dok drugi radi prijepodnevne, a da za to nije ni izdaleka dovoljno plaćen, kad plaća kasni toliko da je upitno hoće li ikada sjesti na račun, pa kad sve to rezultira krahom... o da, stvari postanu bitno drugačije.

A uz to još dodaš neplanirane i iznenadne troškove...

Tako da moj muž sada mora ići raditi na more kako bismo se malo iščupali iz svega i vratili na (za nas) normalne kolosijeke. Koji su ionako popriično donjestaleški.

Još kad bih ja mogla prevladati svoje strahove i dobro uvježbane paranoje oko stvari kao što su prijava, plaća (i visina i redovitost) i slično... Ali nakon masu takvih iskustava, ne mogu ne biti paranoična. A s obzirom na situaciju, nemam izbora. Isto kao što trenutno ne mogu mijenjati posao iz kojekakvih mojih vlastitih razloga koje je mnogima teško objasniti, a u kojima je plaća samo jedan od faktora.

I onda budem bijesna. Na cijeli svijet, na ljude moje dobi koji žive u svom stanu, na sve one koji u svojoj samostalnosti (uvjetno rečeno) ipak nisu sami... Koliko god i ja i muž voljeli svoje roditelje, i koliko god oni voljeli nas, u ovome smo ipak sami. I opet, "tako smo htjeli". I jesmo. A zašto? Zato jer niti tu nismo imali izbora. Jer nikad nije bila u igri opcija "Kupit će nam netko drugi stan", "Plaćat će nam netko drugi stanarinu" ili išta slično. I meni je draže ovako nego da još uvijek ovisim o drugima. Teško je, da. Ali neću tražiti ništa od ikoga dok zaista ne budem MORALA.

Ali svejedno, ljuta sam.. I jadna, i frustrirana, i opet malo depresivna... jer život zbilja nije fer. U nekim - ovim - stvarima, prema nama zaista nije. Sve što imamo, sve što jesmo, postigli smo sami i to će, vjerujem, uvijek biti tako. Na sreću ili na žalost. I jednog dana, kad budem sa četrdeset godina napokon kupila vlastiti stan (okej, inače bih rekla trideset, malo sam malodušna ovih dana, so what?), znam da će za mene to predstavljati znatno više i značiti mi više nego svima onima kojima su starci dali stan - ali dovraga, treba to dočekati! I slušati ljude koji imaju, koji mogu...

Ne bih rekla da sam zavidna. Ali pomalo ogorčena, jesam. Uhvati to mene s vremena na vrijeme, pa onda prođe. Ali mi je trenutno malo teško slušati ljude koji kupuju auto, grade kuću, imaju stan, imaju roditelje blizu koji uskaču kad god imalo zaškripi... a nas dvoje smo sami u okrutnom, skupom svijetu.

Bit će bolje. Toliko sam puta to rekla, pomislila, ali eto, još jednom ću. Bit će bolje jer mora biti. A naposljetku, ima i gorih stvari od razdvojenosti, podstanarstva i manjka novca. Barem smo zdravi. I nije nas otpuhao nikakv tornado niti zalio tsunami.

- 13:23 - Path through the blinding light (17) - Paper vision - #

~srijeda, 07.05.2008.

SFeraKon prošao... report nisam pisala, vjerojatno ni neću, jer je sve skupa za mene osobno bilo vrlo iscrpljujuće, kako fizički, tako i emotivno. Naradila sam se kao konj na šanku, a nedjelju sam dočekala frustrirana i cendrava, i podosta razočarana nekim stvarima, moram priznati, što bi se možda moglo pripisati tzv. postsferakonskoj depresiji, iako mislim da u mom slučaju stvari ipak sežu malo dublje. Neću sad o tome. Rekla sam sve što sam imala reći (skoro) svima kojima sam to imala reći i čini mi se da je opći zaključak da neću više nikad biti nevidljiva. Znam, znam, zvuči čudno...

Enihau... vedrije teme...

SFeraKon su svi nahvalili, što je velika stvar, posebno za mene i mog muža koji smo prvi put sudjelovali u organizaciji.

Dodjela SFERE je bila pregenijalna, a nagradu sam primila u haljini a la Galadriel jer je poslije dodjele bila revija Tajane Štasni na kojoj je moja malenkost šetala u dotičnoj haljini jednako kao i u svojoj vjenčanici. Which was pretty cool.

Za one koje zanima, slike su OVDJE

Promocija je bila odlična (i bolje, s obzirom na besmisleno visoku cijenu...), sve je proteklo u najboljem dijelu, cure s faksa su me zamalo rasplakale prekrasnom posvetom u poklonjenoj mi knjizi, muž mi je bio prezgodan u košulji s kravatom, a ručak sa roditeljima, bakom i burazom je protekao upravo savršeno. Aploadat ću slike u neko dogledno vrijeme.

Staviše me ponovno i na Bludućnost Blog, uz prigodnu sliku i prilično iznenađujući komentar: Niniane na Bludućnost Blog

I iznenadilo me javljanje preko neizostavnog Facebooka jednog davno izgubljenog frenda kojeg nisam vidjela, brat bratu, kojih petnaest godina.

Other that all that, things seem to be mostly in normal... Vrijeme je, kažu, novac, a ja vjerujem u to jer niti jednog niti drugog nemam baš napretek;)

- 11:33 - Path through the blinding light (3) - Paper vision - #

Opis bloga

  • Ovisno o danu, situacijskom okruženju, razini inspiracije i hormona, boji sunca i broju zvijezda na nebu, te o svim drugim faktorima koji mogu utjecati na pisanje...

    contact: niniane@net.hr

    Photobucket



    Tko sam?

    ... nisam purgerica... a možda i jesam;-)
    ...od 15.09.2007.g. udana gospođa;-)
    ... diplomirana psihologica i profesorica psihologije...
    ...(ne)suđeni pisac (u posljednje vrijeme malo suđeniji no prije) i neshvaćeni umjetnik;-)...
    ...zaljubljena u Ljubav, keltsku kulturu i raznovrsne mitologije
    ...povremeno opsjednuta vampirima, duhovima i ostalim paranormalnim fenomenima a la "Dosjei X" (i njima samima)...
    ...ljubitelj spekulativne fikcije...



    online blackjack

    free counters

Linkovi

designed by NLO©, hosted by croBLOGeri.com, brushes made by Vanilla design