Lady of the Lake Scrolls

Naime, moj dragi Joe je, čini se, danas konačno dobio posao... :-))))))) I to, da bi stvar bila bolja, u jednom restoranu u Zagrebu!... prekjučer smo se zakačili upravo oko nekih, hm, egzistencijalno bitnih pitanja i planiranja zajendičke budućnosti, no sve smo sredili, kao i uvijek. Svi problemi koji se s vremena na vrijeme pojave u našoj vezi proizlaze uglavnom iz posla vs. nezaposlenosti i znam da u potpunosti neće biti riješeni dok on ne bude stalno radio...
Stravično je koliko mu je dosad poslova propalo zbog poslodavca koji ne želi prijaviti radnike, ili im kaže da ih je prijavio a zapravo nije, ili ga drži na pokusnom (neplaćenom) radu mjesec dana, pa još mjesec dana, pa onda kaže "Čuj, tebi tek sad počinje probni rad", ili koji mu je UKRAO radnu knjižicu i druge dokumente... Užas! Nije moj Joe jedini; čujem takve priče i od drugih ljudi koji imaju slična iskustva, i pitam se koji je to problem u našem društvu zbog kojeg je tako prokleto teško naći normalan posao sa prijavom i redovitom plaćom... Moja majka toga nije svjesna jer već dugi niz godina radi u relativno stabilnoj firmi (pa joj je nekad malo teško shvatiti da se to što se događa Joeu događa i brojnim drugim ljudima i da nije njegova greška... ali to je tema za sasvim deseti post), ja se također ne mogu požaliti - ali ja sam student i radim preko zagrebačkog Student-servisa koji svoje studente, osim što ih zapošljava, i štiti što je moguće više od zloporabe radne snage. A i nadam se da, s obzirom na diplomu koja me čeka kroz kojih godinu dana, kao i zbog specifičnosti struke, neću imati problema s neprijavljivanjem i neredovitim plaćanjem - ali opet, tko zna...
Grozno... sva sam nekako revolucionarno raspoložena... a ne mogu ništa napraviti po tom pitanju... ne znam tko može... možda i ne može nitko promijeniti svijet i učiniti da i ljudi koji nemaju VSS mogu bez većih problema naći normalan posao i dobivati normalnu plaću... jer ne možemo svi imati završen faks, a naš svijet, takav kakav jest, ne bi mogao opstati bez čistača ulica, konobara, kuhara, prodavača i drugih struka koje najčešće ni ne primjećujemo dok hodamo gradom (i ni ne razmišljamo o tome kako bi taj grad, zahvaljujući našoj ljudskoj prirodi koja nas tjera da bacamo smeće posvuda, izgledao da nema nikog da ga čisti), pijemo kavu (i žalimo se kako nije dobra, umjesto da cijenimo čovjeka kojem je to stota kava koju je skuhao u tom danu), razgledavamo finu ili manje finu obleku ili kupujemo hranu koju ćemo skuhati doma (i grintamo zbog cijena i umornog pogleda prodavačice, ne misleći na to koliko jadnica dugo već stoji i pokušava zaraditi svojih tisuću-tisuću i pol mjesečno), ili ako ne kuhamo doma, jedemo u nekom restoranu i zgražamo se nad čekanjem od pola sata dok dobijemo hranu (bez obzira na kuhara koji ima gomilu narudžbi za napraviti)...
Zato, ljudi, cijenite sve struke i sve poslove...
I držite fige mom najdražem Joeu, nadajte se zajedno sa mnom da je konačno naletio na nešto normalno...