srijeda, 10.12.2008.

...prica malog psa...

ime mi je max...trenutno zivim u jednoj strogoj obitelji...nije mi lako...borim se...ponekad razmisljam da ucinim nesto,
ali nikada mi nista ne pada na pamet...sta da radim???
moji vlasnici me nevole...znam da se nebi smio tako izraziti,
ali njihovo ponasanje je odvratno....moja mama kad je okotila
bracu,seku i mene,nasi bivsi vlasnici dali su nas na prodaju...tesko mi se bilo odvojiti od bliznjih,ali nekako sam to prebrodio...
mislio sam da cu u novoj obitelji pronaci barem ljubav i nježnost...
stigao sam...zivahno sam dotrcao pred vrata mojih novih vlasnika,
slatko i glasno zalajao te cekao pred vratima....bio sam sav
radostan...zeljno sam isćekivao da ih vidim...sav sam blistao!
i napokon...vrata su odjednom bila sirom otvorena...
poceo sam mahati repom...za tren,ugledao sam malenu djevojcicu
koja je me je odma pustila da uđem....podragala me je...ali!!!!!!
kada sam usao cuo sam jedan uzasan vrisak...
prava vlasnica cim me je ugledala,pocela se hvatati za glavu...
nisam znao sta je u pitanju...otrcala je u hodnik,
uzela jednu ogromnu cipelu i snazno me pogodila u rebra...
to me je jako zabolilo...u mome oku zablistala je suza...
bio sam jos mali...bilo mi je tek oko godinu dana...
malena djevojcica pokusala mi je na sve nacine pomoci...
ali nije uspjela...imala je puno prepreka...(.....)
spustio se mrak...vlasnici su posli na spavanje...ja sam
bio na terasi...nisam znao sto ce se sutra dogoditi...zaspao sam!
ujutro me probudilo strasno urlanje...stara vlasnica,vikala
je na mene...brze,bolje,maknio sam se...
vlasnica je posla iza kuce i tam je nesto radila...
nakon nekog vremena dosla je po mene...nisam znao sta je naumila...
posao sam za njom...u roku od minute,zavrsio sam
u nekom zabacenom i vlaznom prostoru...
bila je to stara supa...nisam znao sta da radim....
poceo sam cviliti...no nitko se nije odazivao...cak ni ona mala djevojcica...
cinilo mi se kao da sam sam na svijetu...sljedeceg jutra,
vlasnica mi je donijela hranu...ajd bar to! pomislio sam....
no kad sam ja vidio na ceg to liči...odmah mi se smutilo...
hrana je bila u nekoj prljavoj i pokidanoj posudici...bila je jako mala...
odmah sam pošao da provjerim sto je u toj posudici...kad sam osjetio miris,samo sam nosom odgurnio posudicu...
u njoj je bila neka pokvarena juha....imala je uzasan miris...
odlucio sam ne pojesti obrok...(.........)
nakon nekih par dana....stvar se zakomplicirala...
vise nisam mogao izdrzati...mislim da nitko nebi mogao zivjeti
u prostoriji gdje jedva dopire svijetlo...mislim da svatko ponekad
pozeli da izađe u prirodu..da pogleda nebo,rijeke...ptice
koje lete...da se s necim poigra....eto,meni su to moji vlasnici
uskratili...bio sam nezamislivo usamljen...
sada me stalno hrane sa kostima...ajd to mi je u pocetku
odgovaralo...pa pas sam...a to psi jedu!!
mislio sam...ajd ipak ima jos nade da se zblizim sa ovom obitelji!
ali ne!...jedno vece,malo sam razmisljao...
kako bi se vi osjecali da vam netko svaki dan baca
da pojedete ono sto je netko vec glodo,stavljo usta...!!!!
nisam izbirljiv i znam da je to normalno da se ostatak hrane baca psima...
ali!!! ja samo zelim normalno zivjeti...i ja nekad pozelim
okusiti psećje krokete...ili pak nesto ukusno sto su mnogi psi kusali!
odlucio sam si sacuvati tu kost...malo sam je promatrao...
zamislio sam se...neznam kako uspijevam da jedem iz dana u dan
samo kosti? nista drugo,samo kosti? neznam ni sam...
ponekad pozelim da moji vlasnici dođu malo do mene,
da me podragaju,da se poigraju samnom...ne,toga ovdje nema...
donio sam jednu vaznu odluku!
odlucio sam pobjeci....svaki dan dok su moji vlasnici u kuci,
ja sam u supi kopao rupu...danima sam se trudio i
mukotrpno radio...nisam ni znao hocu li izdrzati...
vlasnici nisu nista primjeivali...pravio sam se kao da je sve u normali...
kao da se nista ne događa...
nakon nekih mjesec dana,izašao sam u susjedov dvor...
nisam mogao vjerovati..bio sam jako sretan!
glasno sam zalajao! uspio sam!
ponovo sam se vratio u supu i mirno cekao da padne mrak...
vlasnici su posli na spavanje...nekako sam na silu pojeo
hranu koju sam imao u posudici..samo toliko da negdje na putu
ne umrem od gladi...onu ustajalu vodu,nisam ju htio piti...
punom brzinom provukao sam se kroz rupu i pobjegao!
satima sam hodao i hodao...i na kraju sam zapeo u nekoj sumi!
nisam znao gdje sam...odmah sam pomislio kako je sav moj trud bio
uzaludan...no odlucio sam ne odustati!
popio sam malo svjeze vode iz potoka...zatim sam malo odspavao!
rano ujutro probudio me predivan cvrkut ptica...
bio sam odusevljen...ajme koliko dugo nisam vidio prirodu?
upitao sam se...malo sa protrcao kroz sumu...vidio sam
puno sarenog cvijeća,razne gljive...ma svasta sam vidio!
bio sam jako znatizeljan...sve sam morao pomirisati,polizati...(.....)
odlucio sam ostati u šumi..na duže vrijeme...
upocetku je sve bilo dobro...lovio sam si ribu,uglavnom
prezivljavao sam!!!
no,onda je sve opet postalo kao i prije...samo sto nije bilo vlasnika...
sada umjesto kosti,zivio sam na ribi...
strasno sam omrsavio,dlaka mi je pocela otpadati...
nisam vise imao snage za nista...nisam jos upoznat sa
zivotom i nisam se mogao brinuti sam za sebe...
trebala mi je necija pomoc...
ali nikoga nije bilo...pomislio sam kako bi mozda trebao odlutati negdje...
jer mozda bi nekoga nasao tko bi mi pomogao...
no onda kad sam bolje promislio,shvatio sam da mi ne
vrijedi truditi se...i oni vlasnici su mi se u pocetku
cinili dobri,a na kraju me uopce nisu cjenili...!!!!
krenuo sam nekim putem...zavrsio sam negdje u divljini...
stvarno nisam znao hocu li docekati sutrasnji dan ili ne?
nisam znao hoce li me sto napasti?
jako sam se bojao...bio sam zbunjen,izgubljen...
odjednom mi je postalo hladno...cvilio sam...
no nitko me nije cuo...kao mali sam mislio kako je nesto najljepse i
najbolje na svijetu biti pas...no ocito sam pogrijesio!
u nekim slucajevima je mozda i lijepo,ali na ovakav nacin ne!
moj zivot je cista patnja...velika bol...jad!!!!
moj zivot nema svijetlosti,sve je samo pusta tama...
nadam se samo da cu opet otvoriti oci...sutra...
volio bi to!!! makar samo to...
kud vec nemam nista drugo,zelim da jos jednom ugledam onu divnu prirodu,da osjetim jos jednom jutro..
a sto ce dalje biti samnom,ja nemogu odluciti...
zivot mi je podjeljen u lego kocke,a sad neznam hoce
li se te kocke raspasti...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.