Nike Furiosa

utorak, 01.09.2015.

Odbori za doček

Fotografija odabrana iz editorijala VogueUSA-vogue.com*

Dugujem još post o Orvietu i Vatikanu (koji će biti više „slikovne“ prirode).
Slike za post o Orvietu su već spremne.

Što se izdogađalo – pa ništa posebno.
Prošao mi prvi radni tjedan nakon povratka s g.o. Odmah je bilo udarno, odmah u ponedjeljak od 7,30 sam imala akciju, a nisam stigla niti doći sebi, no nekako sam izgurala. Što i kako – nekad bih rado pisala o tome, ali zbog prirode posla ne bi bilo profesionalno.
Uglavnom, i dalje sretna što imam posao i što imam gdje ići u ponedjeljak ujutro. Jer koliki nemaju tu mogućnost :-( I dalje pamtim svoje dvijeipo godine traženja posla i dalje mi je to užasna trauma, samo kad se sjetim.

Inače, svake godine objavim post o mojim susjedima i situaciji na plaži kad dođem na godišnji, a ove godine se moglo naći vrimena za to, ali nekako mi se, kad sma imala par sati u komadu samo za sebe, nije dalo o njima pisati.

Probat ću biti kratka i sumirati ono što se zapravo iz godine u godinu ne mijenja i svake je godine sve to jače izraženo.

Prvi dan putovala sam odmah s posla na g.o. u svoj rodni grad (e da, jedan tjedan sam unatoč financijskoj situaciji – jer moramo krpati novce za jedan moj i D.-ov projekt – trebala ipak otići negdje gdje me nitko ne zna i gdje ja nikoga ne znam, čisto da mogu kontemplirati cijeli dan i sve raditi onako kako mi paše.. ali dobro, bit će prilike i za to). U gradu u kojem radim je kao i u gradu u kojem živim bilo 15 stupnjeva, iako je bio kraj srpnja i padala je kiša. Ništa mi nije smetalo, a znala sam da čim prođem zadnji tunel – obasjat će me sunce, kao što se i dogodilo.

Čim sam došla kući, a nisam još niti otvorila vrata od auta, vidjela sam četri „odbora za doček“. Ravno – susjed i susjeda zavaljeni u ležaljke u hladu dvorišta (oni su mi najmanje naporni), zatim, lijevo, susjeda koja je NAMJERNO posjekla predivnu živicu DA BOLJE VIDI NAŠU KUĆU, jer joj je predosadno – u njezinu dvorištu bila je njezina prenaporna kćer koja je došla na g.o. iz druge države – zovimo je za potrebe posta Dijanka, Peshan (susjed koji samo hvali svoju kćer, zeta, sebe i sve svoje i koji „sve na svitu zna i jasno mu je sve“ i koji bi stvarno Albertu rekao da mu doda kredu), još jedna dokona ženska. Treći odbor za doček bio je u u sastavu žene koja svako lito dolazi na g.o. tu jer joj je tu kuća, a o kojoj ste već čitali u jednom postu ranije kad me sustigla dok sam plivala i krenula ispitivati o svemu i svačemu pa sam joj napokon morala odbrusiti (na što nisam ponosna jer volim biti fina, ali više se od njih nije moglo živiti) i njezine rodice iz kuće do (to je bio „zajednički“ odbor za doček) koje su, čim su vidjele auto i čule da kažem susjedi“ Dobar dan!“ zašutile i počele izvirivati glavama „da bolje vide“, iako me nisu mogle omašiti jer dok teglim sve stvari na kat njima sma na teškoj vatrometini. I susjedi iza kuće koji su bili u dvorištu, ali bila je samo ekipa koja živi u Zg i tu ljetuje pa se nisu baš previše obazirali, iako jesu buljili. Ima još jednba kuća do, u kojoj živi najviše ljudi, ali oni su najdiskretniji i snjima ama baš nikad nemam tih problema, lijepo se javimo jedni drugima, nekad popričamo kratko, bez zabadanja u privatni život.

Zašto to pričam, zato jer su te kuće građene sve tik jedna do druge, nemaš osobnog prostora koji je meni potreban, pogotovo jer je valjda mog tatu, brata i uju jednog dana nešto mokrom krpom opalilo po glavi pa su i oni, kao i svi susjedi okolo posjekli sve moguće zelenilo i jednostavno nema kapi hlada, bokun drveta koje bi moglo zaštititi potrebu za mojom privatnosti i da mogu u miru nekad izaći na balkon i popiti kavu bez da se moram javiti bilo kome. Nemam ništa protiv nikoga od njih, baš ništa, svatko neka živi kako želi, radi što ga zanima, ne radi ništa.. ali nemojte cijelo vrijeme buljiti u mene, ispitivati kad sam došla, kad ću ići, kad će doći D., hoće li doći, gdje idem, jesam bila na kupanju, zašto nisam, zašto jesam, jesam išla na ovu ili ono feštu, zašto da ili ne, gdje mi je ova ili ona prijateljica, što je s njima, tko se udao/oženio, rastavio, zaposlio, dobio otkaz, dao otkaz... mene vam to NIŠTA NE ZANIMA.

Npr. izlazim jedan dan oko 6 popodne, idem na kupanje, prije toga baciti smeće u kantu koja je dvorištu. Od trenutka kad sam izašla iz kuće, standardna postava susjede Đeki naglo je ušutila i pratila su me četri para očiju dok sam silazila, išla do kante, do vespe... nevjerojatno. Ne bi da sam Angelina Jolie. I ne, na žalost nimalo ne pretjerujem. I tako svaki put čim virnem iz kuće. I da, nije me briga za njih i sve to, ali ne znam zašto me toliko to živcira. Kao i kad se jedna susjeda stalno raspituje tko ima kakve škole, gdje radi i što, a sama osobno nema nego par razreda Osnovne škole, nikad nije ni radila, a i kući je stalno imala rođakinju koju je primila da živi kod nje, a koja joj je zauzvrat bila nešto ala sluškinja. No upravo je ona sklona procjenjivanju, pa i omalovažavanju i iščuđavanju ako netko prekine faks ili uopće na njega ne ide ili ako je netko nezaposlen. Ne, ako nije u sto svojih godina obratila pozornost na sebe, neće ni sad.

Od svoje trave u dvorištu ne stignem primijetiti da je u susjedovom dvorištu trava zelenija. - životna filozofija s kojom se ponekad borim izazvana ovakvima, ali kakvu želim živjeti, na poslu i susjedstvu i gdjegod, osim u naravno prijateljskim i drugim odnosima koje sama biram jer tad su moja i tvoja/njezina/njegova trava ono što želimo međusobno podijeliti.

Plaža je priča za sebe, pogotovo što par ovih susjeda također tamo imam priliku sresti, ali njih ignoriram.

Ono velika plaža, ali ulazi u more su nezgodni, krupna kamenja i samo na par mjesta je napravljeno par ok stazica za ulaz. I onda baš na te ulaze nakaleme se neki ljudi (žene, muškarci), lipo sjednu u plićak s gumenim sandalama i brčkaju se, a mi ostalih tisuću ljudi nek lomimo noge uokolo. AH.
Onda, plaža bez hlada – imalo hlada, ali uredno u podne vidim malu djecu koja se kupaju i trčkaraju onuda. Napominjem, nema gotovo nikakvog hlada ili nešto jako malo. Palo mi je na pamet da bi CSS trebao patrolirati plažom... meni je bilo preprevruće koja sam došla po ure otplivati i odmah otići u kafić. I onda se čude što male bebe vrište, a ja osjetim nervozu u njihovim vriskovima koja kao da je zarazna, prijeđe i na mene pa se brže bolje pokupim u kafić ili doma.
Na jednom mjestu je ulaz za invalide i ogroman natpis da se mole svi da im osiguraju privatnost i neometan ulazak u more. Ali baš tuda ima najviše dokonih koji se usidre, promatraju.. ne znam, došlo mi je da ih svih postrojim i natjeram da naglas pročitaju natpis s table.
A što se mode tiče, tu mislim da je na plaži sve dozvoljeno, ali nešto me uvijek malo zabode u oči. Onako, neki frajer, ne neki šminker, nego prije bi se dalo reći da se fura na galeba.. šeta on plažom u boksericama, mišići su na mjestu, sve je ok. A na nogama – kričavozelene kroksice. A ne priliči nikako. Iako, ako su njemu ok, neka ga. Samo mi nije jasno. Ali nije neki minus. Smetaju me u biti osobine, a ne izgled ljudi.

Tračerice na plaži - sve ih je više.. naime, primijetila sam da je čitanje na plaži i dalje u padu. kad sam bila mala i išla s mamom na kupanje, uvijek smo nešto nosile za čitanje, ali i svi drugi oko nas. No, svaku godinu za redom, čitanje knjiga i časopisa na plaži je u ogromnom padu. Ne viđam Glorije, ne viđam ni knjige, ali niti e-readere. Nema ni križaljki ni osmosmjerka.
OK, ljudi su bili na mobitelima, razgovarali (tako je jedna do mene sat vremena!!!! nekoj frendici objašnjavala da su vidili nekog tipa, ali nije sigurna jel on nju skužio, misli da je, al nije sigurna, ali ako ju je vidio, nije se javio, ali možda je kimnuo, no postoji mogućnost da je ipak nije vidio..).

Uglavnom knjige izumiru, bar na plažama. :-(
Svodimo se na puki trač.

Ipak, da ne ispadne da samo kukam, moram priznati, na plaži sam se uspijevala nakon nekog vremena mentalno izolirati i ne pratiti dešavanja oko sebe :-)
Plus, kupila sam si bojanku za odrasle (Tajni vrt) – moj kolega koji je vidio bojanku kad sam je zadnji radni dan skrivečki pokazivali kolegici rekao: Dobro, nisam ja jedini lud ovdje :-)
Kupila sam i bojice naravno, njih 48. Bit će mi premalo nijansi, al za početak ok.

Obećala sam si više čitati ne jer lijepo zvuči, nego čisto jer sam se presuper osijećala čitajući – davno, davno nisam onako u komadu od par dana „odvalila“ knjigu (na g.o. sam uspjela pročitati čak tri knjige), manje biti na internetu, pisati, bojati i probati se sve više i više relaksirati. I objavljivati više priča. I više kuhati :-)

p.s. Post napisan u nedjelju, a u svezi zadnjeg odlomka da napomenem – sinoć sam proučavala nešto za posao i toliko se uzrujala (uvijek me strah hoću li nešto zeznuti) da su mi se nakon par minuta kad sam priglegla na krevet javile vrtoglavice i slabina. Krasno. Toliko o odluci o (ne)nerviranju :-)
Bonus plus : napravila super palačinke (često stavim pored običnog i malo heljdinog brašna). D. ih je jeo s domaćim džemom od šipka, a ja s jednom od najdivnijih, a tako jednostavnih kombinacija: malo meda (obavezno bagremovog ili lipinog, ne volim ove tamnije) i iscijeđenim sokom od limuna (to dvoje pomiješam), zarolam i pospem sa šećerom u prahu. Uuuuu!
p.p.s. Pogledajte fotografiju – tako ograđen balkon/dvorište bih voljela imati :-)

Oznake: ljetne radosti, odbori za doček

<	rujan, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Komentari da/ne?