Nike Furiosa

subota, 24.01.2015.

Rim - dio II. (Napokon :-) - i bit će ih još

Napomena: počela sam pisati nastavak posta RIm I još u srpnju, ali sam dovršila tek u studenom zbog privatnih obveza. Kako sam jedva uspjela od nekoliko tisuća okinutih fotki odabrati njih 100 koje ne mogu staviti sve u jedan post, i ovaj će se protegnuti na još jedan onako leggiero.

Hvala na strpljenju i praćenju, nadam se da ćete uživati u čitanju - taman je za siv i kišan vikend (bar u Zg, a vjerujem da je u Dalmaciji i Istri sunčano :-)

Bolognu sam pisala u kišnoj atmosferi koja me uvijek inspirira, a ove retke tipkam u hladu balkona, nakon što sam se vratila s kupanja uz čašu soka od mente, navodno domaćeg.
Osim vrućeg ljetnog dana o kojem je uvijek ljepše pisati iz debelog hlada, inspirira me i neponovljivi osjećaj koji budi lagani vjetrić te sol na koži i raščupanoj kosi te manikura koju sam prozvala (a mogla bi je i autorski zaštititi, haha) Ladybird – crveni lak preko kojeg sam premazala sloj prozirnog laka s bijelim i crnim točkicama.

Kako započeti nastavak putopisa iz Rima smislila sam sinoć u moru.
Naime, sjetila sam se mog „sna“, prije bih u biti rekla mog maštarenja kako bi izgledao moj idealan dan u Rimu. Pomalo sam bila inspirirana Praznikom u Rimu, ali više zbog nekih podudarnosti - primjerice obožavam voziti vespu (još otkad sma imala 13 vozikala sam se po kvartu ujinim Tomosom) pa sam i tatu nagovorila da jedno ljeto umjesto skutera, kupi baš lijepu bijelu vespu.

Moj savršen dan u Rimu počeo bi oko 2 sata ujutro. Bilo bi ljeto i ja bih na sebi imala crnu suknju na pijete (falde) s bijelim točkama, bijeli obični uski T-shirt i cipele na petu. U gradu ne bi bilo nikoga, samo ja i predivne osvijetljenje uličice. Atmosfera bi morala pomalo biti kao „pale sam na svijetu“.I tako bih se ja vozila, vozila, rashlađivao bi me povjetarac dok dajem gas, smijala se naglas i pjevala. A onda bih došla iz jednog kantuna skrenula i došla pravo na Fontanu di Trevi.

Tamo bih sišla s vespe i oduševljeno promatrala još jedno od mnogobrojinih remek-djela, iz torbice bih izvadila brdo sitnih novčića, koje bih jedan po jedan uzimala, zaželila jednu po jednu želju i bacala unutra. Ne bih bila sebična i našlo bi se tu želja za svakoga tko bi mi pao na pamet. Za bolesne, za one koji su usamljeni i nemaju nikoga, za nemoćne, za nezaposlene, za siromašne vrijedne đake ili djecu bez roditelja koji nemaju novca da nastave školovanje, za zdravlje, da bar jednom tjednom idem s prijateljicom na ručak, bar jednom u nekoliko mjeseci s drugom prijateljicom koja živi u različitom gradu od mojega, bar jednom u 4-5 mjeseci s Danijelom koja je na drugom kontinentu, za obitelj, za pohlepne i zle ljude – da se urazume i prestanu biti takvima, da nitko nije gladan i da nitko više ne umire u mukama ( da svatko ima replikator iz kojeg izlazi bilo koje jelo koje poželimo i zdravstveno osiguranje kao u Zvjezdanim stazama) i da u životu možemo samo uživati, dostojanstveno živjeti i dostojanstveno umrijeti i da svijet bude jedno prekrasno mjesto – jer u svojoj prirodi to i jest.

Realnost nije bila kao u snovima – kao što i nastavak ovih redaka pišem u dubokoj jeseni - trčala sam sa svojom grupom probijajući se među mnoge druge grupe turista i Rimljana (to me isto jako zanima, KAKO uslijed tolike količine ljudi – turista – svaki dan uspijevaju živjeti i ne dobiti dnevno dva, tri sloma živaca – naime u jednom sam momentu vidjela čovjeka koji je izašao iz jedne zgrade iznad Piazza di Spagne, u kratkim hlačama, tenisicama, polo majici, onako laganini, nesvjestan gungule oko sebe – tj. totalno cool, kao da nas svih skupa ni nema – i pomislila, divno je biti Rimljanin. A i ima i ona fora, Rimljani koji su živjeli unutar zidina smatrali su da su jedino oni pravi Rimljani. Rimljani fuorimura– e, to su valjda bili Rimljani „drugog reda“ :-)
Kako god, kad sam iz uličice iz jednog kantuna zakoračila na trg s fontanom - prizor fontane me unatoč neopisivoj gužvi – impresionirao.

Zašto danas nitko ne gradi takve fontane? :-)

Sagrađena je u 18. stoljeću – i nju je naručio jedan papa – Klement XII, a označava kraj akvadukta AquaVirgine sagrađenog u doba Marka Agripe koji doprema vodu iz 20 kilometara udaljenog izvora, a koristi se za punjenje i mnogih drugih fontana u centru. Ime je dobila po djevojčici koja je Agripi pokazala izvor vode. Usred fontane stoji – ah tko drugi, negoli opet Neptun- bog mora koji upravlja kočijom u koju su upregnuta dva morska konja. Fontana je rad baroknog majstora arhitekta Nicole Salvija koji je skulpturom nastojao predstaviti moć Neptuna i ćudljivost mora.

Ako se nađete u blizini te fontane, obavezno u nju ubacite novčić i to tako da fontani okrenite leđa i preko ramena ga bacite u fontanu. Možda vam se neće dati probijati kroz more ljudi, ja sam zamalo odustala – a onda sam se sjetila – kad ću opet biti u Rimu – ono, moram se dokopati fontane. Nije bilo lako, ali je na kraju misija bila uspješna. Jedino – pročitala sam da bi trebalo baciti dva novčića – jedan za želju, a drugi za ponovni povratak u Rim, ali ja sam ubacila samo jedan novčić. Zato – opskrbite se s dva novčića.
Piše i to da svako jutro služba zadužena za čišćenje fontane pokupi utržak od 3000 eura.


Malo ispod Fontane di Trevi nalazi se Via delle Vergini – Ulica djevica i u njoj ima jedan restorančić gdje za samo 9 eura možete jesti koliko hoćete. Prvi put dobijete bijeli pijat, kad se vraćate po još dobijete plavi, a kad se vratite treći put – zeleni. Ne znam što kad se vratite četvrti put. Hrana je stvarno solidna, a na primjer njoki sa šalšom od pomidora posuti s malo parmezana bili su mi stvarno odlični. I ima puno izbora.

Na samom ulazu u tu uličicu je kafić s izvrsnom Illy kavom, ja sam uzela jednu za van – predobra kava i to samo 2 eura.
Samo, da, za centar Rima. Pila sam skuplje kave i u Zagrebu i u Dubrovniku. Ali zato smo u ulici iznad Fontane jeli sladoled – moj 5, D.-ov 6 eura.

U biti, plaća se kornet, a kuglica valjda ide standardna neka porcija. Zezali smo se da smo ono što smo „uštedili“ za ručak nadoknadili na sladoledu. Par eura vamo-tamo, jednom se živi, kad ćemo opet u skorije vrijeme imati priliku jesti sladoled kraj Fontane diTrevi? :-)

U Panteon na žalost nismo mogli jer je 1. svibnja zatvoren i to mi je ful žao jer volim antičku arhitekturu i na kraju putovanja sam rekla da ću se, ako zbog ničega drugoga, zbog Panteona vratiti u Rim (ok, ima tu još mnogo razloga).

S obzirom na to da sam se raspisala do sada o raznim građevinama na koje sam naišla – o Piazzi di Spagna (ime dobila po zgradi Španjolske ambasade koja se tamo nalazi) i Španjolskim stubama neću mnogo. Do tamo smo došli prolazeći jednom od najpoznatijih ulica koja je nezaobilazna destinacija za shopping mnogim bogatim damama (i za razgledanje onima koje to nisu :-) – via Condotti.

(Kad se samo sjetim da je moj dido zvao wc kondotom :-)

U toj ulici se osim mnogih butika visoke mode nalazi i poznati kafić Antico Caffe Greco.

Uglavnom, ulica je bila krcata i teško da se može u miru stati i poslikati divne kreacije u pomno sređenim izlozima pa su ove moje fotografije doslovno uhvaćene u letu.


No ono što sam uspjela vidjeti, a što me oduševilo, bili su zgodni prodavači u savršeno skrojenim crnim odijelima u Guccijevom butiku, Naime, s vrata je u dućan navirivalo i škljocalo fotoaparatima nekoliko turistkinja, a ovi su im prišli i gestikulirajući ih pozivali unutra, da pogledaju i slikaju što žele. Svima nam je bilo jasno (iako se to ne može uzeti kao kriterij) da one nisu došle tamo shoppingirati – ne zbog odjeće na sebi, nego zbog same činjenice da nisu ni željele ući unutra „da ne smetaju“ – ali zgodni, profesionalni prodavači nisu se držali kao da su maltene bogovi netom sišli s Olimpa, nego su ljubazno turistkinje pozvali unutra. Radeći tako najbolju moguću promociju Gucciju, ali podsjećajući kakvu kulturu prodavači moraju imati.



Zanimljivost je da sam baš na Piazzi di Spagna u jednoj optici kupila Ray Banke koje sam željela kupiti u Zagrebu gdje su koštale 1000 kuna, a u centru Rima kupim iste za malo manje od 100 eura:


Inače, u jednoj od uličica iznad tog trga pojela sam predobar tostirani sendvič od balancana (patlidžana) pečenih na žaru i mozzarelle s tim da je pecivo bilo premazano maslinovim uljem – i to za oko 3,5 eura. S obzirom na to da sam u Zagrebu jela sendviča za 20ak kuna koji su bili često skroz bezvezni – ovim sam bila oduševljena. Čak je cijena skroz prihvatljiva s obzirom na metropolu :-)



Piazza Navona – totalno kozmopolitski trg, svega i svačega. Brdo restorančića i kafića da sam se pitala kako je ljudima živjeti u zgradama na tom trgu. Pogotovo na prvom katu, dritto iznad pustih terasa. I da, mnogi od njih imaju balkone, ali kakav je feeling izaći na balkon i piti espesso dok horde ljudi neprestano tumaraju 2 - 3 metra ispod njih?





Fora mi je što je na mnogim balkonima najčešći izbor cvijeća pao na đirane. To me tako jako podsjeća na djetinjstvo. Svaki balkon u kvartu imao je đirane. Tako da si planiram kupiti đirane pod obavezno. Obožavam ih.
Uživajte u fotografijama s Piazze Navone:



A ja ću malo o prekrasnom dućanima za djecu Al Sogno i Berte – i to dućanima s igračkama za djecu.
Nešto neopisivo - da bih bila rado sebi kupila par igračaka – globus, sat za zid, lutkicu u čipkastoj haljini i još štošta.
Primjerice, dućani u Hrvatskoj s igračkama me nimalo ne privlače, izgledaju mi svi odreda preplastični, dosadni, prekomercijalni i - identični.
Ovo je drugi svijet, kao da sam upala u bajku:


Inače, ovaj lav stoji na ulazu u AL Sogno (baš prigodan naziv dužana - nešto kao "U snu" i košta 2.000,00 eura :-)



Sjećam se kako ga je jedna djevojčica kad je izlazila zagrlila i nije ga puštala dok je tata od njega nije nekako odvojio. Ah.
Tako da bih savjetovala, ako se tamo nađete s djecom, da taj dućan zaobiđete.
Ne znam za drugu djecu, ali ja bih, da sam dijete, bila neopisivo nesretna da samo mogu ući „pogledati“ dućan unutra bez da išta mogu kupiti. (Iako znam da bih bila pristojna i da ne bih ništa tražila, ako mi mama ili tata ne kažu da mogu nešto odabrati.)
Ili se opskrbite s novcima, naravno.

I prekrasni sandučić za pisma (obožavam ih - divni su, ima ih po cijelom Rimu):


Malo predaha na Piazzi Navona:


Slijedeći dan, nakon što smo razgledavali Vatikan, vratili smo se u centar Rima, malo shoppingirati, pojesti poštenu pizzu, odmoriti malo od svega.. Pizze iz jednog restorančića su bile stvarno izvrsne.


Ja volim margheritu, iako je rijetko naručujem u našim pizzerijama jer ne stave mozzarellu nego običan topljivi sir (ili još gore – nadomjeske za sir). Volim kombinaciju okusa – rajčice, mozzarelle, kvalitetnog tijesta i bosiljka :-) nekad dodam pokoju cherry rajčicu.

E da, dijete koje voli čitati krimiće, zagonetke, detektivske priče ili slično (pogotovo ako voli učenje i školu, no to nije uvjet) – da dođe i stane ispred zgrade njihovog Vrhovnog suda koji izgleda impozantno i moćno u svakom djeliću zgrade –poželjelo bi postati sucem/sutkinjom... o da:

Kao kad sam bila mala i gledala L.A. law. Zamišljam kako je to ustati se ujutro, obući lijepo odijelo ili kostim i onda u nekom baru šiknuti macchiato s nogu i pravac na posao u ovu divnu, moćnu zgradu.


Moja stvarnost je u jednom dijelu slična, no u drugom dijelu bitno različita.
Pravo, zakoni, odijelo ili kostim – check.
Fasada (a i unutrašnjost) zgrade – totalna suprotnost, ali ima i to svojih čari. Godina proizvodnje stola na kojem radim je godina mog rođenja :-)

Uglavnom, u to kišno popodne šetali smo se u namjeri da se vratimo u grad na pizzu, nešto malo shoppingiranja. E da. A onda smo odlučili da ćemo uhvatiti zadnji organizirani prijevoz agencije negdje oko 7:30 navečer tako da ne pješačimo od zadnje stanice metroa do hotela (unaprijed sam izgooglala put s imenima ulica, tako da nema šanse da ne bismo našli destinaciju, ali umor od pustog hodanja s tonom časopisa koje sam kupila nije mi bila opcija)
I tako, na jednom od zadnjih kioska prije stanice za metro kupim ja – neću pretjerati ako kažem – jedno 10ak kilograma časopisa. Talijanska Grazia, Vogue, Marie Claire, Vanity Fair, Sale e pepe, Cucina Italiana, Elle, .... štogod sam vidjela uglavnom :-)



Npr jako volim talijanski Vogue, ali kod nas je oko 90ak kuna. Talijanska Grazia je tamo 1 euro, kod nas 26 kn. I tako sam se odlučila pošteno opskrbiti. I nekoliko koraka, eto nas do stanice metroa, kadli – iznenađenje – crvena linija metroa zatvorena radi dojave o bombi.
Pogledamo mi plan grada s iscrtanim metroem i skontamo – ok, prošetat ćemo do prve stanice plave linije jer nas tako i tako ona vodi do zadnje destinacije.
Ruke mi otpadaju, ali ok, nije baš toliko daleko. Danimus krenuo udarničkim korakom, a ja za njim. Sretna što sam pronašla veliku, čvrstu vrećicu jer mi se ona koju je dao prodavač rasparala nakon prve minute.
Morali smo doći do Vie Nazionale – stvarno nije problem. Usput sam stigla poslikati i predivna stabla naranči.





Cartoleria - eh, da sam imala vremena, poharala bih i nju - vjerojatno je bilo divnih setova za pisanje unutra :-)


I dođemo mi do Vie Nazionale, a stanica do koje smo trebali doći činila se na karti udaljena max 5 minuta hoda.


Pitam D-a „Hoćemo li lijevo, čini mi se da bi ono na kraju mogao biti trg.“ – no D. skrene desno, bez puno razmišljanja. Ja za njim jer kad god je u pitanju snalaženje u prostoru, kad idem s nekim od povjerenja, prepustim se tom drugome.
Hodamo mi, gledam ja ulice i pitam ga (jer je on držao kartu) vidi li na karti ulice koje su okomite na Viu Nazionale.
Kaže on – vidi on njih, ali nešto mu je čudno. Hodamo mi 20 minuta, pola sata – nikako doći do željene destinacije. A kraj Vii Nazionale se ne nazire, a do kraja moramo doći.

Nakon dobrih 40ak minuta hoda uzmem ja kartu, nađem ulicu Genova, kažem D-u da stanemo na sekundu i skontamo da cijelo vrijeme idemo u suprotnom smjeru. Hej.

(Inače D. je cijelo vrijeme brzo hodao prema naprijed, bez previše razgovora, a ja sam teglila časopise (jer sam bila osobno odgovorna za njih, haha) i u trku okidala slike.

Da smo prvo pokušali iz Vie Nazionale skrenuti lijevo, ostali bismo uskraćeni za jednosatan trk tom ulicom za koju se činilo da nema kraja, dakle za cijelu avanturu Via Nazionale.



No, nije prošlo nimalo loše – završili smo kod Oltara domovine o kojem sam pričala u postu Rim I i lijepo došli do metro stanice Colosseo. Trebam li reći da smo stigli na vrijeme do busa, a još smo čekali ekipu iz grada s voditeljicom koje je također iznenadio zatvoreni metro. Oni doduše nisu šetali do stanice koja je vozila, već su presjedali par buseva tako da smo dobro prošli. (mi smo presjedanje iz busa u bus odmah prekrižili.. a malo šetanja nije naodmet.. jedino ovih 10 kila časopisa, ali dobro – bio je to kombinirani trening brzog hodanja s utezima :-)

U busu je bilo zanimljivo, vani je opet počela padati kiša, a ja sam uživala sjedeći u udobnom sjedalu. Jedino je prije nas stigao jedan stariji bračni par s Krka, jako simpatični ljudi. Fora mi je bilo vidjeti njih dvoje još od samog početka puta - uredno odjeveni, modno usklađeni, kako se međusobno bockaju, šale i nakon 40ak godina braka – vole. Baš su mi super izgledali, sa smješkom na licu, iskrenim, nimalo usiljenim .. ahhh :-)

Sljedeći dan bio je posjet Vatikanu, a onda Orvietu i povratak kući. Planiram staviti slike iz Vatikana, a o Orvietu napisati mali postić jer mi je gradić jako simpatičan.

Što se Rima i Rimljana tiče – još nismo gotovi. Planiram još neke stvari opisati, njihova omiljena jela, običaje, ali i par riječi o novom dijelu Rima gdje smo bili smješteni, a koju arhitekturu je osmislio Mussollini.
Inače, Rimljani kažu da vole puno putovati i obilaziti mnoge gradove, zemlje, druge kulture i to prvenstveno iz jednog razloga – da se uvjere da je Rim i dalje najljepši i najbolji grad na svijetu.

A ja bih se u Rim voljela vratiti još koji put. :-)

Za one koji su propustili:
Rim - I. dio

<	siječanj, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?