Nike Furiosa

subota, 30.11.2013.

Snježna kraljica

Kada napišeš „upravljajući“ u činjeničnom opisu, to se ne odnosi na izravnu namjeru. Napiši „upravljao“.
Dok razmišljam tako, upravljajući osobnim vozilom na autocesti iz smjera Zadra u smjeru Zagreba, na radiju slušam zaboravljene pjesme prigodne zimskom ugođaju i pitam se odakle ih glazbeni urednik samo izvlači.

Vidjela sam da me zvao Adrijan, dok sam s kolegama bila na piću poslije posla i kako je prošlo sedam sati, znala sam da je kući i da ga ne smijem nazvati niti poslati sms. Nismo mi u nikakvoj aferi, ali njegova žena je toliko ljubomorna da mu je u stanju napraviti problem. Da nije normalna, to je znao i prije negoli se za nju oženio.
Gledali smo se u zrcalu kafića. Njegovo koljeno lagano oslonjeno o moje. Kava za kavom, ispit do ispita, rođendan do rođendana. Pjesma do pjesme, telefonski poziv do telefonskog poziva.
Godina do godine.
Komunikacija bez ijedne riječi kojom bismo doveli u pitanje prijateljski odnos.

Deset godina poslije, na božićnom domjenku dok smo pušili ispred restorana zatrpanog snijegom, ja u tankoj lameastoj haljini s tankim bretelicama, on u Di Caprijevom odijelu sa sakoom koji mi je prebacio preko ramena, a koji s unutrašnje strane ima ušivenu poruku „Ostvarit ćeš sve što poželiš.“

- Ti si kraljica činjeničnih opisa.
- Mislim da sam bolja u obrazloženju.
- Jesi. Ali ovo prvo ne odnosi se samo na posao. Uzmi godišnji i napiši neki roman ala Agatha Christie.
- Je, mogu i ljubić napisati.
- To teško. Nisi ti romantičarka. Ljubav nije tvoja domena. Ti si zločesti tužitelj. Ono što sam ja nekad htio biti. Ali... znaš i sama.
- Žena, kuća, posao, novac. Banka.
- Ubila me banka i Zakon o trgovačkim društvima. Skupa s kreditima i kamatama.
- Možda si u pravu. Nisam od ljubavnih tema. Ali volim bajke.
- I Snježna kraljica ti je omiljeni lik.

Bio je u pravu. Ali ne samo zbog priče. Tu sam bajku kao mala dobila jednom u vrećici koju je u firmi mog tate dijelio Djed Mraz. Silno sam željela da u vreći ne budu samo slatkiši, a nije me bilo briga ni za ružne bebe. Žarko sam priželjikivala neku slikovnicu i moja je želja te godine bila uslišana - u mojoj vreći je bila tanka slikovnica predivnih ilustracija. Dan danas se sjećam bajkovite haljine i ledenog pogleda Snježne kraljice.

Bacila sam cigaretu, zgazila je svjetlucajućom sandalom.

- I ta glupost, što si ti umislila da si na nekom crvanom tapetu, kao one glumice koje idu na dodjelu Oscara pa si sandale obula. A mi u snijegu u ovoj pripizdini, ne samo bez tapeta, nego se od snijega ne možeš dovesti ni do stepenica takozvanog restorana. O Bože. S menijem koji je osmišljen ranih 70-ih. S posuđem još iz svjetlih godina socijalizma. S konobarima s bijelim košuljama i bordo prslucima.
- Vidiš, meni to nije problem, mislim to što smo tu, a ne na crvenom tapetu.
Jednostavno se osijećam glamurozno, a to ti nema veze s mjestom, nego sa stanjem i stavom u glavi.
- Prsti će ti poplaviti. Kao u partizanskim filmovima, mogla bi i ti završiti na amputaciji.
- Ne daj Bože. Uostalom Uggsice su tamo u onoj kesi.
- E, a te ružne čizmetine u kojima sve žene haraju gradom... bolje onda te sandale.
- Uostalom tko tebe išta pita? Što je tebe briga što sam ja obula i obukla. Otkad si postao takvo gunđalo? Daj se saberi. Popij još malo, raskalaši se tamo na pjesme benda, što ono svira...
- Kemija od Magazina.
- Eto, lipo odi, pleši, napij se, radi što te volja, za prijevoz ne brini, ja te mogu odvesti, a ja kad vozim - ne pijem alkohol. Imam zimske gume, zimsku opremu. Jedino što će ti kod mene svirati Radio Sljeme. U ovo božićno vrijeme, ne mijenjam stanicu. La vita e bella.
- Rekao bi ti naš kolega, a tvoj "prijatelj" koji se stalno mota oko tebe „Blago tebi.“
- Zločesti tužitelji nemaju prijatelje. Lažem, imam ih par još iz osnovne škole, plus dvije rodice i to je to. U svakom slučaju nikoga u gradu u kojem živim i radim.
- Samotan je tvoj život. Šteta.
- Bojim se da ne samo moj. Samotniji je život ljudi koji su u obitelji usamljeni. Samoća ti s druge strane može biti dobar prijatelj. Nikad najbolji, ali dobar – to može.
- Ma ne govori gluposti! S kim ćeš kititi božićnu jelku? Tko će ti staviti poklon pod bor? Hoćeš li ići na ponoćku sama? S kim ćeš podijeliti ručak na Badnjak? I jesti kolače na Božić? Tko će se diviti tvojim kombinacijama kad si glamurozno raspoložena? Pamtnjakovićko! Sve je moglo biti drukčije.

Okrenula sam se na peti i umarširala u dvoranu. Tek kad sam sjela na svoje mjesto gdje me čekao ohlađeni gulaš shvatila sam da mi je sako pao negdje po putu. Kolegica do mene me pitala jesam li dobro. Naravno. Pogledala sam službeni mobitel i vidjela tri propuštena poziva. Prepoznala sam brojeve policijske postaje. No, hvala Bogu, samo tehnička pitanja.

Pogledala sam stol preko puta, a koji je rezervirala banka – Adrijanov poslodavac.
Sjedio je licem okrenut prema meni. Nasmiješio se i slegnuo ramenima.
Stigao je sms – Kad sam ti rekao „Pametnjakovićko!“, htio sam reći „Tuko!“, ali nisam to mogao izgovoriti. Ubijaš me svaki dan malo pomalo, a ni ne znaš to.

Duboko sam udahnula i napisala – U 2 krećem doma. Ako nemaš drugog prijevoza, možeš sa mnom, ali cijenila bih da ideš s kolegom s kojim si i došao.

Idem s tobom, vidimo se u 2.

Samo jedno upozorenje, ako je tako. Želim isključivo sliku bez tona.

OK. Nadam se barem Radio Sljemenu.


Na to nisam odgovorila. Otplesala sam još koji ples. U dva sata sreli smo se ispred restorana. Na nogama su mi bile Uggsice, ali i one sa zlaznim šljokicama.

Obožavam voziti i slušati glazbu. Najviše se volim voziti sama ili s nekim tko se isto voli voziti u tišini. Ali tišina mora biti ona ugodna tišina. Ponekad, ok mi je voziti se s nekim s kim sam na istoj valnoj dužini, ali to je iznimka jer ni to ne bih mogla svaki dan. Previše mi je ta primoranost na dvostruku koncentraciju: na vožnju i temu razgovora.

Vozila sam polako, da što kasnije stignem do njegove kuće. Ceste su bile dobro očišćene, a tu i tamo je pala koja pahuljica. Radio Sljeme me nije razočarao.
Ono što je bilo u zraku unutar mog auta bila je neka posebna kemija. Očaravajuć zrak koji nas je prožimao od glave do pete. Tiha oaza kao melem za dušu i tijelo.
Tu i tamo me pogledao, ali uglavnom je gledao ispred sebe.
Nadomak naplatnih kućica, prekršio je pravilo kad je rekao da bi htio da ova vožnja nikad ne prestane.
Slagala sam se s njim, ali samo sam ga hladno pogledala.

Kad smo stigli pred njegovu kuću, vidjela sam da na francuskom prozoru na katu gori svjetlo i sjenu ženske osobe iza zavjesa.
Stavio je na par sekundi ruku preko moje koja se nalazila na mjenjaču.
- Laku noć. Sorry što sam idiot.

Dok je otvarao vrata rekla sam mu -
- U dežurnom centru.
- Molim?
- Na Badnjak i Božić dok budeš kitio bor, umatao poklone, jeo pečenku i radio sve ostale divote koje si spomenuo tijekom večere bit ću u tzv. dežuranom istražnom centru. Bakalar, već skuhani, će mi poslati tata. Pod bor ću si poklone staviti sama. 26. prosinca planiram uživati - imam glamuroznu svilenu piđamu za po doma – čitat ću knjige, časopise, jesti kolače sretna što nisam morala pola dana ići kod naporne rodbine u tzv. čestitarenje. Ako želiš doći vidjeti kako mi je zapravo dobro i odmoriti se malo od silnih obaveza, navrati i uvjeri se. Samo pazi da ne odbaciš sve maske i da ne poželiš prijeći na moju stranu.
Zastao je. Gledao me očima neobične svjetlosmeđe boje, Kažem neobične jer su na danjem svjetlu koketirale sa žutom.
- Vidimo se.
Usnama je prema meni otisnuo poljubac kojeg je absorbirao očaravajući zrak u mom autu, doduše razbistren s malo hladnoće koja je ušla kroz otvorena vrata.

Na putu doma, nisam se mogla ne nasmiješiti.
Oh da.

Kritiče zgode (naznaka vremena i mjesta), upravljala sam osobnim automobilom reg. oznake i broja XX 9999-YY i protivno odredbama iz članaka 77. i 79. Zakona o ljubavi, s ciljem da ga zavedem i rastavim od nevoljene supruge, predložila A.M.-u da dođe 26. prosinca 2??? u moj stan na adresi Ulica obožavanih žena 77, 7. kat.

<	studeni, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Komentari da/ne?