Nike Furiosa

nedjelja, 04.12.2011.

Kora koja čini razliku

Nasumice čitam kratke odlomke iz subotnjih novina - Jutarnjeg i Večernjeg lista pa tako izdvajam intervju s dr. Paladinom da ga pročitam kad budem imala vremena. Kaže čovjek da, dok operira tumor na mozgu prolazi kroz mozgovnu koru koja je zdrava, a koja odlučuje volimo li slušati Brahmsa i čitati Coelha.
U Večernjem listu Prtenjača je u svom složencu primijetio da grički top grmi drukčije i skužio da je to zbog gospodina zaduženog za pucanje s Griča u podne. Povezao je on novog topnika s njemu primjetnom novom grmljavinom.
Ja se mislim samo to, da dok ima ljudi koji razmišljaju o takvim stvarima kao što je jačina i posebna nijansa grmljavine koja odaje topnikov temperament, kako Prtenjača kaže „stanoviti rukopis“ topnikove naravi i godina, štogod ozbiljno da se događa oko nas, život može imati smisla.

Fantastičan mi je zaključak da topniku pripada podne u središtu Zagreba.

Fantastična mi je pomisao da netko od nas nepoznatih može biti na nekom mjestu, u neko vrijeme najvažnija osoba u malom dijelu svemira.

Dok sam bila u prolazu kraj parfumerije, ljubazna me prodavačica namirisala parfemom na akciji i kad sam pomirisala ruku nekoliko minuta kasnije, kad sam već kupovala coffee to go da me prođe glavobolja nastala zbog naglog povišenja temperature zraka, stala sam kao ukopana.
- Ovo je Vaš cappuccino. – ponovila mi je valjda drugi il treći put žena. Gospođa kraj mene prijekorno me pogledala. Onako kao kad ja pogledam one koji zadržavaju red jer su u svojim mislima, smotani, a meni se žuri.
Roba. Roba koju je moja teta meni i bratu donosila iz Italije, a koju su nekad nosila njezina djeca ili čak njezina gazdarica. Odjeća je bila kao nova, uredno složena, oprana, opeglana, namirisana. Puno sam puta kriomice njuškala njezin deterđent koji je preko lita također donijela sa sobom doli na otok, no to nije bio taj miris.
Od svega, naviše me privlačio miris. Čak ni odjeća koja je bila ljepša i kvalitetnija od one koju mi je mama kupovala, valjda u Bambiju nije bila privlačnija od tog mirisa.
Prije nekoliko godina otkrila sam da su lijepe kožne torbe iznutra mirisale zapravo na zeleni Diorov Poison. Prvi otrovni parfemčić. (Možda me ta nijansa parfema onda zamagijala da danas jako volim Diorove Poisone, ali doduše, Hypnotic i Pure Poison, ne originalni zeleni).
Jučer sam otkrila kojim je parfemom bila natopljena odjeća, koji ni pranje i peglanje nije ispralo. I kojeg ću si kupiti za Svetog Nikolu. Izvrstan izgovor, nema što.
Palo mi je na pamet da se vratim i zagrlim prodavačicu.
Ali sumnjam da bi imala razumijevanja za moj moment potrage za izgubljenim vremenom.

Bilo je sunčano nedjeljno popodne i nakon Daktarija nisam imala gdje. Jedva sam čekala ponedjeljak da odem u školu. Pomisao da se moje kolegice iz škole šetaju Borikom, gledaju dečke iz iste smjene, ali dvije godine starije, smješkaju im se, a onda cijeli tjedan komentiraju kako su se međusobno gledali, a ukoliko je pao i pozdrav.... bilo je to dovoljno da ih „drži“ i mjesec dana... izluđivala me.
Bila sam van svega toga. Bila sam uljez. Ne bez razloga, doduše jer kimati glavom na neku izjavu IT curice ako je smatram nebuloznom, bilo mi je glupo.
A kako su njima bila glupa moja mišljenja neistovjetna njihovima, kristalno je jasno zašto sam nedjelju bila prisiljena uglavnom provoditi sama.
Pardon, uz Daktari ili neki crno-bijeli film koji je išao malo iza 5 sati popodne na 1. programu.
Ako je vani bilo sunce, bila sam u bedu jer su svi bili negdje osim mene.
Valjda sam iz usamljenosti zavoljela kišu.

Shvatila sam da se iz svega naizgled lošega može izvući i nešto dobro.
Voljeti kišu, naučiti biti sam. Čitati, pisati, izmišljati igre koje možeš igrati sam, naučiti strane jezike, usavršiti ih, naučiti peći kolače i kuhati jela koja imaju „ono nešto“.
Naučiti koliki je teret, ali ujedno i blagoslov biti do kraja svoj.
U svakom slučaju, što ranije postaneš svjestan te činjenice, to je teže odustati od slobode uma.
Fantastičan je osjećaj ne ovisiti o tuđem mišljenju, tuđoj ocjeni što bi trebale biti društvene vrijednosti.
Za ne postati loša krajnost, treba samo imati mrvu soli u glavi.
Otkriti prednosti i afinitete skrivene tamo negdje u mozgovnoj kori.
Što je ono čime sam sebi možeš ugoditi, a da ne naneseš tugu, jad i bol drugima.

Bio je rat, a ja sam se dokopala neke knjige s receptima za kolače i torte.
Recepti su bili „pošteni“ u smislu da niti jedan nije uključivao manje od 8 jaja, brdo mljevenih oraha/badema ili slično.
Zapela sam za Panama tortu, kao jednu od jeftinijih iz te knjige sumorne narančaste boje, tvrdih korica. Bez slika.
Nemam pojma gdje je tko bio jer je kuća bila krcata. Baki sam samo rekla da ću neki biskvit izmiksati, a ona je sa susjednom slušala radio.
Rođak protjeran iz Novigrada gledao je u jednu točku ispred sebe, a ja sam ga trgnula da mi prastarom mašinicom izmelje orahe. Kod jedne sam susjede nabavila maslac i malo ruma. Kod druge vaniliju. Čokolada je bila slaba točka jer sam imala samo kakao ploču pitaj Boga odakle, koju nam je na vjeronauku dao pop.

Došlo je vrijeme večere, a baka je rekla da ima svakome po jedno jaje i malo pofriganih krumpira. Otvorila je frižider odakle joj se smiješila nezgrapno premazana Panama torta. I naravno, nije bilo jaja. Nisam dobro prošla. Jer torta se ne večera. I pravi se za rođendan ili Novu godinu.

Kad sam je koju godinu poslije na satu povijesti čula, izjava Marije Antoanete „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače!“, izmamila mi je osmjeh na lice. Prva mi je asocijacija bila: „Ako nema jaja, nek jedu Panama tortu.“ Gotovo da sam 100% sigurna da bih upravo to baki bila rekla. (I vjerojatno pobrala šibom po nogama.)

Nije da sam za vrijeme rata bila nerealno dijete. Ali imala sam svoje cake još od Daktari vremena kako si dan učiniti ljepšim. U tom trenu, bila je to Panama torta.

Jedne večeri šetala sam se Kolovarama u crvenoj haljini do poda i crnom pašminom preko ramena.
Dvije su mi prijateljice rekle da je ta haljina za svečane prilike. Toliko svečane da bi bila too much čak za većinu (seljačkih) pireva. Kamoli za šetnju uz more.
Nije me bilo briga. Haljina je bila taman. Uostalom ljepota mora i plaže zaslužuje ljepši outfit od seljačkog pira, koliko god nepraktična bila.
Ipak, vraćajući se kući nakon vrlo zanimljivog, ali tužnog dijaloga, nije mi bilo ni do čega. Kad se čovjek osijeća loše, svejedno je da li u trenerci ili u prekrasnoj odori.
No, drugima nije. Kad ti je loše, očekuju da izgledaš loše. Kad ti je loše, a izgledaš dobro ili si u ne daj Bože skupoj odjeći, oni bi htjeli da si još lošije i da si još jadniji.
Ljudi procjenjuju tvoju iskrenu bol prema odjeći koju nosiš i masci koju imaš.
Ljude ne zanimaju afiniteti tvoje mozgovne kore.

Prije nekoliko godina dr. Paladino prošao je kroz mozgovnu koru moje mame koja je odredila njenu sklonost osmosmjerkama, kvizovima, kavi i kolaču popodne i to da je sapunice uznemiruju.

Totalno nebitne stvari, rekli bi oni „jako važni“ koji kroje ljudske sudbine.

Totalno nebitne stvari baš kao što su Panama torta, Daktari, crvena svečana haljina, parfemom namirisana odjeća, Agatha Christie sa svojim Poirotom i Miss Marple, čitanje novina subotom, trag kapi kiše na prozorkom staklu.
Razaznavanje topnika temeljem grmljavine gričkog topa.

Nebitne stvari....
Sve odabrane našim mozgovnim korama.

<	prosinac, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?