Nike Furiosa

srijeda, 02.11.2011.

Da sam popila limunadu s puno cukra ili odustala od sočnog grožđa, možda bi mi kraj bio tri koraka unatrag.

Mlada je Kineskinja u 5:43 dotrčala do prvih sjedala autobusa mašući tiketom u ruci i na lošem se engleskom jeziku obraćala brkatom vozaču s frizurom alla Mišo Kovač.
- Ala mala, šta ti sad oš? – pripriječio joj je put nalaktivši se na dva gornja dijela sjedala.
- Ver to baj tiket bek??
- Aj kvragu ka san reka, biž tamo okle s' došla. – pokazivao je prijetećim prstom prema kraju autobusa.
- Tiket???
- Ma vrag te odnija, nema tiketa, uzea san tiket.
- Bek tiket zagreb???
- Ma vid je, ka san reka NO TIKET!!
Netko mu je u međuvremenu doviknuo da nju zanima gdje će kupiti kartu kad se bude vraćala nazad pa je uhvatio klimati glavom vičući
- In bas, BAS BAS BAS, bas za zagreb!!!
- Bas??? Bas for zagreb. Oh tenk ju veri veri mač!
Zvučala je ko ona Jemenka iz Larinog izbora. U biti ne, Jemenka priča šest puta bolje. A pametna li je, navodno uči i hrvatski jezik što će glumica Hrvatica zasigurno odlično odglumiti o čemu je vrla kreativna producentica zasigurno vodila računa.
- Tenk ju, tenk ju. Samo to znate reći. E! A šta je ona mislila da će se istim tiketom vraćat u Zgreb? Ma nemoj! Neće moći, mala! Neće moći ove noći!!!

Jedna žena negdje iz sredine autobusa doviknula mu je da bi Kineskinji netko mogao i prevesti ovo što joj je on govorio.
- A šta si se ti našla pametovat? Sidni tamo i šuti!
- Moga bi naučiti neki jezik! Engleski barem.
- U ovom autobusu priča se moj jezik, jel to jasno? Kome ne paše, vrata su mu otvorena!
Nastupila je tišina, uz malo smijuljenja.
- A sad kad je sve jasno, možemo krenuti!
Navio je svoj CD s kojeg je treštala neka poskočica „Mahi- mahi-mahinalno, okrenem te svake noći i tako stalno.“
Tijekom puta stalno drndala jedna drndalica za drugom.
Dok nije okrenuo Narodni radio kad je „duhoviti“ Drele ispričao opet neki glupi, šovinistički vic iskazujući po tko zna koji put čast svojoj ženi i nekoj njenoj susjedi da ih promovira kao protagoniste istog.
Ne znam kako vi, ali da sam Dreletova žena, odavno bih zatražila razvod. U biti, ne znam kakav bi se klik morao desiti u mojoj tintari da uopće pristanem udati se za nekog takvog.

Da vam malo bolje predočim kakvog sam lika pukim „slučajem“ PROPUSTILA: naime, jedan se moj potencijalno bivši oženio, no kako kaže moja rodica i dalje me neprestano pozdravlja, raspituje se za mene dok s djetetom kod nje kupuje spizu.
- Kažem ti, nema ti od toga kruva, da je ona nešto tila, zna bi to prije 10 godina, kamoli sad.
- Pa dobro, nisam ja sad mislija nešto s njom, pitam onako...prijateljski.
- Aj nemoj tu mene farbat nego aj farbaj doma ženu. Ako već nije ofarbana ka ova ograda vani.
I glavom mahne prema bože-pomozi-ofarbanim žicama-koje-glume-ogradu.
- Sad će još ispast da ja nešto oću s njom, da joj nisi ništa rekla!
- Tata, tata, jel' mogu i kinder-jaje dobiti?
- Što će ti kinder-jaje?
- Pa u njemu je igračka, čokolada i iznenađenje.
- Koje iznenađenje?
- Pa na primjer iznenađenje, kao što se ti iznenadiš kad vidiš tetu Nikolinu.
- Ma kakvu tetu Nikolinu!!!!! Aj daj vamo to jaje i šuti!
- Jesi vidija maloga, a, bolje kuži od tebe!
- Znaš ti šta? Od danas idem gori u Plodine u dućan. Nećete vi mene više zajebavat, ja van kažem. A ti mali zaboravi dan kad si sa mnom iša igdi! Nek te mater okolo voda!

S druge strane države jedna je žena dirigirala mužu kako se za treće dijete dobiva naknada od 75 000 kuna. Tako i tako je planirala u životu imati troje djece, a ovo je izvrsna prilika da nešto i dobiju, taman za kupnju novog dnevnog boravka, a naći će se štogod i za garderobu i zimovanje.
- A ne znam baš, nije neko vrijeme za djecu.
- Tebi nije vrijeme nikad za ništa. Najsretniji bi bio da se nisi ni oženio! Da još uvijek živiš u onoj selendri, čuvaš kokoše, skupljaš jaja i tu i tamo ta jaja prodaš kolegicama za kolače. Da nema mene, bio bi propali slučaj. Zato ne razmišljaj puno nego djeluj! Znam da ne znaš latinski, ali bome onu „Res non verba!“ bi mogao već jednom zapamtiti.
- Da draga. – reče i sjeti se „omiljenog“, a dosadnog i napornog barmena, iz „Jel'me netko tražio?“, duhovitog na Dreletovoj razini. To „Da, draga!“ mu je zapravo najpametnija rečenica ikad, a i najbolje pali.
Nastavi Stipica razmišljati. Zna on jednu latinsku Vinum bonum, pax in domum. Pisala je na vratima jedne seoske vinarije.
Natoči domaćeg vina, izađe na balkon s osmjehom na licu. Kad je s onom svojom malom iz sela brao grožđe.... Zanesen na trenutak pogledao je u nebo puno zvijezda. Vino je onih dana imalo drukčiji okus. Mora da je do čaše. Onda su pili iz demižana, a sad je u ruci vrtio kristalnu čašu, jednu iz svadbenog servisa.
Nasmijao se, pustio čašu da klizne niz ruku i razbije se po skupim pločicama.
Čuo je kako žena vrišti, ali nije ga bilo briga. Prvih pet minuta.
A onda se sjetio da je odlučio ići lakšim putem. Primio se krpe za pod i metlice.
Bonus vir semper tiro. Dobar čovjek uvijek je početnik.

U jednom drugom svemiru, lisica se motala oko vinograda. Vidjevši kako je bodljikava žica previsoka da bi je mogla preskočiti i pregusta da bi se kroz nju mogla provući, nasmiješi se lukavo i zaključi.
- Ma kvragu i grožđe. Ionako je kiselo.

Nekoliko stoljeća kasnije u paralelnom svijetu jedan je psihijatar kiselo grožđe svrstao u obrambene mehanizme racionalizacije.

Htjela bih danas reći – Kvragu i Brad Pitt, pa ono, što ako mi je želja jesti s njim pommes frittes uz Siennu? Sigurno je dosadan!
Ali kakvog bi to smisla imalo, da lažem sama sebi? Brad Pitte, samo ti dođi, napravit ću ti čokoladnu tortu i odvesti te na jedno mjesto gdje nikome ne bi palo na pamet da nas traži.
A do tada: nema mi pomoći, uvijek ću te željeti sresti.
Nema te „racionalizacije“ kojom bih se uopće i htjela obraniti. Čak i od svojih loših odluka i izbora. Ako i ostavim po strani karikiranje „problema Brad Pitt“, upravo su mi neke naizgled „loše“ odluke više koristile od „dobrih“ - izdriblale su me i naučile dobrim stvarima. Lekcije s greškama pamte se bolje od lekcija iz kojih se dobije 5. Važno je samo sve priznati sam sebi.
S kim ćeš, ako sam sa sobom nećeš, biti sto posto iskren?

Ali to onda svakako nije „lakši put“.

Znao je Stipica nešto o psihologiji pa je bio svjestan da je aktivirao drugu medalju obrambenog mehanizma racionalizacije -„slatki limun“.
Jer dobro je njemu i ovako.
S onom malom iz sela imao bi financijskih problema, radio bi u poljoprivredi i pio iz jeftine čaše, a možda i iz demižana.
U jadu i bijedi, ljubav bi ishlapila skupa s alkoholnim parama.
Ovako je lakše. Ovako je bolje.
Još kad dođe u tu selendru gdje mu susjed uputi „pogled“ odmjeravajući njegov novi Volvo karavan spreman za još koje dijete – ma nema mu ravnoga.
U ogledalo se prestao gledati. Sam sa sobom je prestao pričati.

Nekoliko limuna dnevno, posutih šećerom u prahu, lijek su svih unutarnjih problema.

Tamo negdje u jednom selu, mala je ženica zapalila vatru. Otvorila je vrata svih prostorija svoje kućice. Toplina kalijeve peći. Upalila je radio. Napravila kakao u porculanskoj šalici još od svoje bake, bijeloj sa sitnim poljskim cvijećem. Okrhnuta je na par mjesta, ali ne bi je bacila ni za živu glavu. Na krilo je postavila laptop i s osmjehom na licu krenula završiti još jednu ljubavnu priču koja će imati sretan kraj.
Zaspala je na kauču negdje pred jutro s mišlju da nitko nema bolji posao od nje.

Vani je šuškalo lišće loze i mirisalo na neobrano grožđe.

<	studeni, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Komentari da/ne?