Nike Furiosa

utorak, 29.03.2011.

Tko nosi čokoladna jaja?

Nakon što je godinu dana čekala posao te ga (preko veze) i dobila, ustala se, dugo pila kavu, fenom oblikovala frizuru, nanijela podlogu na lice, korektor, tekući puder, puder u prahu, sjenilo u unutarnjem kutu oka svjetlije, a u vanjskom tamnije (smeđe boje), malo rumenila na jagodice, obrubila usne olovkom u boji mesa i onda još dva tri poteza ruža za usne. Malo parfema na zapešća i iza vrata (nikad se ne zna). Obukla je traperice, bijelu usku košulju, sako preko toga, lančić za sreću i cipele na petu. Kasnila je, ali to je nije brinulo. Jednostavno, pozvati će taksi. Toliko je novca do sada bacila na molbe, da je preračunala da vožnja taksijem do posla košta kao četiri preporučeno poslane molbe. Posao nije vezan usko uz struku, plaća je malo ispod prosječne, ali što je tu je, recesija je, a nije da će morati čistiti ceste ili na crno prati tuđe sobe. Dapače, dobila je svoj stol, svoj kompjuter, svoj printer, svoje ladice i svoju šalicu za kavu.
U taksiju je otvorila prozor i duboko udisala zrak. Bio je, istina, pun smoga, ali ništa to nije u usporedbi sa smogom loših emocija koje su se u godinu dana nataložile u njenoj maloj sobici.

Na stolu kraj tri kemijske i jedne tehničke olovke, stavila je po jedno čokoladno jaje u zelenoj i jedno u žutoj foliji. Djeliteljica ispita zadržala je pogled na njima, zastala na nekoliko sekundi, a onda nastavila recitirati pravila u istom tonu. Do kraja testiranja koje je trajalo 90 minuta nije prestala razmišljati o srednjovječnoj ženi s tamnocrvenim lakom na noktima koja je ispisivala testove ličnosti i testove inteligencije, a koja je sa sobom donijela čokoladna jaja. I niti jedno nije pojela. Umišljena kolegica sprdala se s rezultatima testova prethodne grupe.
Jedino što može učiniti je to da testove ove gospođe sama ocijeni.

Malo dalje, Ivan je stajao u redu za pečat u HZZ-u. Redovno mjesečno javljanje. Na polugodišnjem rezimeu kod savjetnice shvatio je da ova nema pojma o ničemu. Plavokosa dobrodržeća žena od pedesetak godina pričala je gospođi do sebe koja je pak u rukama imala staru jugoslavensku radnu knjižicu presvučenu tkaninom kako ju je savjetnica pokušala nagovoriti da se odjavi sa Zavoda jer „više nema pravo ni na besplatan pokaz, starija je pa je teško da će naći posao u struci, a i šta će se tramakivati dolazeći nepotrebno jednom mjesečno po pečat, u gužvu... samo može navući neku boleštinu“.
Sjećao se kako je jednom njegova kolegica, isto čekajući red za famozni razgovor sa savjetnicom, ljudima ispred održala predavanja o svim njihovim pravima te su bili u čudu „kako im nitko sa Zavoda to nije rekao“.

Melina je obukla opeglane hlače na crtu i stari končani džemper (bila je to lijepa svjetloljubičasta nijansa Tulipana br.79 kakvog više nema za kupiti). Oprala je zube, iako joj ih dosta fali, namazala lice Niveom i prošla 2-3 puta četkom kroz kratko ošišanu prosijedu kosu. Na nagradnoj igri prošle godine osvojila je tečaj za računalnog operatera u jednoj narančastoj zgradi. Do sada nije položila niti jedan ispit, upravo ide četvrti put na Word. Danas je dan za prolaz. Zaista je vježbala. A i prošli put je samo malo nedostajalo. Prije nego je izašla iz stana, popravila je heklani stoljnjak na kojem je stajala kristalna vaza koju je dobila ima tome preko dvadeset godina za 8. mart, puna žutih mimoza.
Primakla se pomirisati ih još jednom. Malo mimozina peluda ostalo joj je na vrhu nosa, a ona je nasmijana izašla iz stana.

U dvorani jednog hotela saznali smo da je pas prema lajanju jednako mački prema mijaukanju, da je plitko prema potočiću dubina prema oceanu, a da je hladno prema nožu toplo prema pištolju. Miris kave u loše osvijetljenoj plavoj dvorani za vjenčanja koja podsjeća na dvoranu za sprovode.
Sasvim prigodno.
Jer i sprovodi nade jadnih ljudi doslovno u plavetnilo, samo umjetno plavetnilo dvostruko presvučeno ustajalim zavjesama od brokata.

<	ožujak, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Komentari da/ne?