Nike Furiosa

petak, 26.11.2010.

Dan kad je i meni protutnjalo

Postajalo je hladno, nije bilo drva, a i vrata od kuće su stalno bila otvorena. Nisam baš kužila što se dešava, znala sam da nema škole i da je rat.
(Iako je drugoj djeci to bilo ok, meni je škola bila utočište do te mjere da sam, kad mi je bilo najgore znala maštati da je cijela školska zgrada moja i da mogu lutati njenim hodnicima koliko god me volja.)

Iako sam bila inteligentno dijete, a i super mi je bilo učiti o antičkim ratovima, nisam pitala previše. Ponajprije radi toga jer ako sam i nešto bila pitala, konkretnog odgovora nije bilo. Nekad sam škicnula u Slobodnu, ali našao se uvijek netko da mi je istrgne iz ruke. Prava istina je bila da nisam željela znati. A kad ja nešto ne želim, to može tutnjat pokraj mene svom snagom, a ja ne vidim i ne čujem.

Uglavnom bio je hladan dan, stvari s kata, one najvažnije bili smo prebacili na donji, kod bake. Sudjelovali smo kod susjeda u uređenju podruma. Grga, ujin prijatelj koji mi je bio simpa jer se uvijek zezao s nama, djecom iz kvarta, inače Srbin, već je bio pobjegao iz Zadra.
(Grga je mlad imao operaciju na srcu, imao je po cijelim prsima dug ožiljak od operacije)

Moj ujo još nije bio pozvan, ali njegov prijatelj S. jest. Sjedila sam na šporkom balkonu i čitala jedan od svojih starih stripova. I baš pamtim hladnoću što je čudno jer meni je rijetko hladno. Baka mi je došla reći da se S. došao pozdraviti s njom i ujom jer ide na front.

Brbljava kakva jesam često sam pilala ujine prijatelje svakakvim pitanjima. Znala sam i vikati za njima na cesti „Boris ima curu!!! Boris ima curu!!! Boris di ti je cura????“ (Ne shvaćam se ni dan danas po tom pitanju, ali dobro..) A znala sam ih dovesti i u neugodnu situaciju jer sam spajala te „odrasle“ u svojoj glavi kako mi se najbolje činilo.
Pa sam susjedu Anu spanđala s Renatom. A Reanatovu curu s Borisom. Pa vikala „Ana plus Reanato! Iva plus Boris!“ Oh da, danas mi je čudno da mi netko od njih nije zalipio kakvu trisku. Da ne spominjem špijuniranje iza zatvorenih vrata.

No sa S.-om je stvar bila drukčija. Nisam ga nikada zadirkivala. Bio je tih i povučen, melankoničnog pogleda.

Ušla sam u kuću i vidjela da mu je baka skuhala kavu, a on je čekao da se moj ujo ustane. Na stolu je bilo svakakvih gluposti, od kruha, slame, teće u kojoj je moja baka stavljala očišćene kumpire (vjerojatno je bio na repertoaru „falši“ gulaš > falši: bez mesa), iglice i konci, neka flajda koju je moja baka šivala il porubljivala.. Da, nered je bilo to što me obilježilo još odmalena.

Nisam mu gledala u lice, škicnula sam samo profil. Kratko ošišana plava kosa (a znala sam da je imao plave oči), bio je lagano pognut, i miješao je onako beživotno šećer u kavi.
U svemu tome najjasnije se sjećam šalice. Bila je to ona bijela šalica od debelog porculana kakve su bile u socijalističkim kafićima. Bijela s velikim (jednim) zrnom kave na jednoj strani.

Nije se doogodilo ništa posebno, nikakva posebna konverzacija. Moja baka je mlila neke gluposti, čisto razgovora radi. Vrata od kuće i dalje su bila otvorena, plus prozori, osijećala sam propuh. Mislim da sam nakon toga otišla igrati remi kod Ivana, ali nisam 100% sigurna. Sjećam se samo da nisam više mogla biti u kući. Osijećala sam nešto loše, ali nisam rekla niti riječ.

Ovo je priča kojoj se kraj zna. Nije čak niti priča u pitanju, samo komadić trenutka vremena zaleđen u mojoj glavi. Jedan od najjasnijih koje imam. A nije bilo ništa posebno, a opet, meni je vječnost kad se vratim u taj hladan i propuhom ispunjen dan. U tom jutru mogu provesti sate.

Nekoliko dana kasnije, opet sam sjedila na balkonu, a u rukama sam držala istu šalicu za kavu. U svojim mislima. Baka je došla u suzama i rekla mi da je S. poginuo. Nisam bila nimalo iznenađena. Odnijela sam šalicu za kavu u vrt i zakopala je. Nisam mogla podnijeti pomisao da iz te šalice netko drugi pije kavu.

Suze za tim dečkom pustila sam puno vremena kasnije. A kane suza i dan danas. Možda su ga mnogi zaboravili, onako neupadljivog i povučenog, ali ne i ja. Moje slonovsko pamćenje nekad i ima smisla.
Taj je dan odtutnjalo u mojoj glavi. Htjela ne htjela, skontala sam da nisam stvorena za ignoriranje stvarnosti.


Pitala me jedna žena neki dan da li sam oduvijek znala što želim. Rekla sam joj da nisam. Ali da sam oduvijek znala što ne želim.
-I to je nešto, kaže ona.
Zapravo, to je sve. Ako si postavljamo puno pitanja.

<	studeni, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Komentari da/ne?