Nike Furiosa

četvrtak, 11.06.2009.

Program mog kompjutera

Ja sam N., udana sam i imam muža i dvoje djece (sina i kćer), završen fakultet i zaposlena sam u državnoj upravi. Imam vikendicu na moru, stan u Zagrebu i još dvije stambene štednje u različitim bankama, životno osiguranje cijele obitelji, a djeca mi već znaju svaki po dva strana jezika te su odlični u školi. Muž mi je dobar, ne vara me. Svaki drugi dan sam kod frizerke jer imam masnu kosu i nema je smisla prati kući. Usput odem i na masažu. Igram tenis, idem na aerobic i na modne revije, imam puno poznanstava u sudu, u politici, u medijima. Samo mi nedostaje da iskočim iz paštete.

Ja sam N, živim u divljem braku, nemam djece, ne radim, ne volim kućanske poslove i volim biti slobodna od svih i svega. Volim kuhati, ali ne i prati suđe nakon svega, volim ići u restorane. Obožavam kavu i knjige Agathe Christie. Volim si umišljati da sam special. I nije me briga za životni red. Ljudi su mi bezvezni i umaraju me iako ne mogu reći da mi nisu inspiracija. Volim latinski i deklinacije, volim kad sam sigurna u sebe, ali znam da to ne bih cijenila toliko da nema dana kad o sebi mislim loše. Volila bih da se sve bolesti liječe kao u Zvjezdanim stazama. Volim intrige i ne volim kad pokušavam prevariti samu sebe. Volim nevere i njihov miris u zraku.
________________________________________

Probudila me sijevajuća bol u glavi. Nije bila neočekivana jer mi se već par dana prije lagano penjala iz leđa prema vratu i zatiljku.
S obzirom na svjetlucanje pred očima znala sam da sam u fazi aure.
Pogledala sam na sat i vidjela da je 5:55, neko znakovito vrijeme. I propušteni poziv na mobitelu u 4:23.
Poruka sadržaja „volim te“.
Nisam imala što. Nisam imala kad. Napravila sam instant kavu i navukla na sebe nešto crno.


Vratila sam se nekoliko sati kasnije hodajući tamnim stranama ulica.
Upalila kompjuter praveći se da ne vidim nered oko sebe.
S nenadanim gostima nikad nisam imala probleme budući da nikome ne otvaram vrata. Osim ako ti gosti sami nemaju ključeve mog stana. Da, čuli ste dobro, mog.
Volim neuredan stan kad dođu nenadani gosti jer uživam u prijekornim pogledima.
Ja ne znam ni što sam ni tko sam, ali to ionako nije problem. Jer drugi znaju.
(Ista stvar je vjerojatno i s vama.)


Gledam pristigle poruke. G. mi kaže da mi neće reći što misli o meni jer se znamo odavno i ne želi se spuštati na taj nivo.
Iako me zanima na kojem sam to nivou, ne pitam. Dovoljno je da sam ga potresla (iako je on to doživio drukčije.)

Da se moj životni izbor priznaje „slično kao brak“ od strane skoro-pa-rodbine bitno mi je koliko bi mi bilo bitno priznanje od Olivera Mlakara da imam ugodan glas.
Ljudi moji, te stvari su bitne pred sudom (do čega u mom slučaju naravno da neće doći jer mi ćemo se voljeti do kraja života).

D. mi je rekao da bi volio svaki dan otići u hotel na 2 sata prije nego ode kući, ženi i djeci, da se odmori. Nikada mi nije priznao da je pogriješio jer je brzopleto uletio u sve. Nije važno da prizna meni, ali sebi bi mogao priznati.

Žena koja ima sve želi još samo nešto. „Obitelj u klasičnom smislu.“ Njoj nemam što reći jer ta mi je konstrukcija nepoznanica Y i prva asocijacija na njenu želju su mi bajke. Ili je to onaj nivo o kojem je pričao gospodin G. a kojem ja nisam dorasla?

U talijanskoj Graziji imaju isječke rubrika o davanju savjeta„iz povijesti“... Tako je jednu ženu 1957. ostavio zaručnik jer mu je rekla da mu se njegovo prezime ne sviđa uz pitanje da li bi ga, njoj za ljubav, mogao promijeniti. Kako je malo potrebno da nastane ozbiljan konflikt.


Ako ugasim kompjuter, ostaje mi neuredan stan i neprijateljsko sunce vani.
Što ti zapravo želiš biti u životu?, pitao me T.
Zapravo, ništa posebno, ništa prosječno.

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Komentari da/ne?