05.10.2007., petak

Evolucija ili Božje djelo? Ovo je tema oko koje će rasprava vjerojatno trajati dok je ljudske vrste. Jesmo li nastali evolucijom ili smo Božjih ruku djelo? Da li je život na Zemlji samo još jedan reality show koji se emitira na međugalaktičkoj kabelskoj televiziji? To nije moje mišljenje, nego tema jedne epizode South Parka koju sam nedavno gledao. Odlična, by the way, ideja, a i epizoda. Jesmo li svi mi "laboratorijski štakori" u nekakvom propalom eksperimentu koji je započela napredna vanzemaljska rasa prije nego što je i nju istrijebila neka još naprednija vrsta? Sada sam već zašao u teorije zavjera i zaplete koje više liče na zaplete X-filesa nego na stvarne mogućnosti, ali zašto ne... No, da se vratim na pitanje koje sam postavio. Razmišljam o toj temi i nailazim na par pitanja (problemčića) u svakoj od njih. Ajde prvo striček Darwin: Gdje je, kako se popularno kaže, karika koja nedostaje? Zašto je majmun sišao sa grane? Je li opao ili ga je netko gurnuo? Razlika između nas (ljudi i majmuna) je u par postotaka gena. Šta je kliknulo da je došlo do te male razlike? Onda Biblija: Bog je stvorio Adama i Evu. dobro Oni su napravili Abela i Kaina. dobro Malo mi onda počinje škripiti, jer odjednom postoji puno ljudi. nije dobro Tko je njih napravio? Ovo je samo par pitanja, koja se eksponencijalno množe kad se nastavi kopati dublje u srž problematike. A pitanja postaju sve kompliciranija. Reći će neki da je to stvar vjere ili vjerovanja (ili nevjerovanja) u činjenice, dokaze ili Boga. Moj zaključak, odnosno odgovor na ovo pitanje bio bi: Mogu probati prihvatiti oba objašnjenja. Ali neću. U krajnjoj liniji, nije me ni briga. Moji preci bili su majmuni, ili su potomci Adama i Eve. Stvar vjerovanja. Neću vjerovati ni u jedno. Sin sam svojih roditelja kojima sam zahvalan na životu koji su mi podarili, već to je kao da sam osvojio najveći jack-pot u povijesti, i to mi je dosta. Ovaj jedan život koji mi je poklonjen, i za koji sam siguran da postoji, iskoristit ću najbolje kako znam. Bar se nadam da hoću. Tako da ne bih žalio (previše) jednog dana kada će mu doći kraj. A šta će biti poslije njega? Vidjet ću. Ili neću... Hvala ti bejbe na inspiraciji. Svega par riječi me pokrenulo.

- 20:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #