26.06.2007., utorak

Puna mi kapa svega Pričajući sa puno ljudi u zadnje vrijeme primječujem da iz njih izvire nezadovoljstvo, umor i frustracija. Svi su blago nadrkani i treba im odmor. Ljeto je došlo i nikome se više ništa ne radi, ne mogu učiti, svi su u mislima na moru, na nekoj planini ili kod rodbine na selu, a ne na vrelom gradskom asfaltu. Tu su prisutni samo tijelom, odrađuju ono kaj moraju preko one stvari i čekaju godišnji. Sanjaju bijeg od posla, skripti, šefova, kolega sa posla, kuće... i svog stresa nagomilanog kroz cijelu godinu. I ja sam jedan od njih. Blago pa pucam po šavovima. Počeo sam raditi u 7. mjesecu prošle godine i pop..io ljeto. A sad moram preživjeti do 15.8. čekajući svoj bijeg bilo gdje, važno mi samo da ne budem u Zagrebu. Dok će se svi hladiti negdje ja ću se cvrljiti cijeli 7. mjesec u polupraznom gradu. Samo se nadam da ljeto neće završiti u 8. mjesecu kako su najavili meteorolozi. Nije da nema svojih prednosti, mislim na poluprazan grad, mjesta u tramvaju koliko hoćeš, ne moraš tražiti mjesto za popiti kavu u bircevima. Jedini je problem sa kim je popiti, kad svi odu nekamo. Problem je i taj kaj sam kao u pjesmi od J. Cockera - Summer in the city sav sljepljen i mastan, i to ne samo po vratu, nego cijeli. Sve kaj dohvatim je nekako gnjecavo pod prstima, kao da se predaje pod naletima vručine i sparine koja pritišće kroz svaki otvoreni prozor i vrata. U biti ovo pišem jer sam malo zavidan svojoj najboljoj kolegici kojoj je danas zadnji dan na poslu, i koja me čeka da je dođem odmijeniti, kao zapeta puška spremna da izleti sa posla, mahne svima i kaže: So long - luzeri, vidimo se za 25 dana!!! Blago si ga tebi Tanja.

- 11:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #