utorak, 06.04.2010.

the cold and wind and rain don’t know

srela sam večeras starog prijatelja na Trgu.
gledamo se onim jesi-to-ti pogledom, on sjedi, ja priđem i pozdravim.
mislila sam, klasika, kak si-kaj ima-dobro-niš-kod tebe-isto-niš čujemo se-da čujemo se(uz eventualno spominjanje neke random kave koja se nikad neće dogoditi)-bok bok.

gleda me svojim velikim smeđim očima i prvo što me pitao bilo je:"Se sjećaš sjedenja na mom balkonu,naših beskonačnih razgovora?kutija pojedenih domaćica u ekspresnom roku i kutija popušenih cigareta koje su onda još bile jeftine?"
-"Da, sjećam se." plus usputni osmijeh."Davno je to bilo" kažem nekim praznim glasom.

on me gleda nekom nedefiniranom praznoćom i šuti.
ja šutim.i postaje neugodno.

-"I, kako si inače?",pita on.
-"Danas umorno, ali inače odlično, u zadnje sam vrijeme stvarno sretna."
-"A da? Znači, stvari su se promijenile otprije godinu dana i onih tvojih depresija?"
blijedo ga gledam,i ne vjerujem da me to pita. naš odnos raspao se jer mi nije dao pravo na tugu koju sam u to vrijeme imala itekakvo pravo osjećati. i kad mi je, po prvi put, zaista trebao, nije bio tu i nije mi htio objasniti iz kojih me jebenih razloga više ne podnosi. dugo sam razbijala glavu nad tim.
odjednom mi pogled padne na Njega koji cijelo vrijeme stoji uz mene i šuti. "Da, sretna sam zadnjih godinu dana." gledam Njega, s kojim sam provela divnu večer nastojeći zaboraviti nešto teško što me čeka ovo jutro, i u kojeg sam se, po tisućiti put u zadnjih godinu dana, zaljubila.

-" Aha." kaže on.

I dalje me gleda. I tišina.

glup susret, mislim si, i vidim tramvaj kako dolazi. neću ga valjda propustiti zbog ovog.

-"Ništa, vidimo se, bok."

i odem.

pita me On kasnije u tramvaju tko je to bio, i ja nakon dvije minute odgovaram:" Nitko."

baš nitko.
----------------------------------------------------------------------------------------------
Jako me to udarilo. ne znam zašto.
Svatko ima pravo na tugu.

The cold and wind and rain don't know
they only seem to come and go away.

nedjelja, 04.04.2010.

I read pages about me in her autobiography

ljudi oko nas se raspadaju
a mi smo isti.
čudesno.
odrastamo zajedno.(ne zamaramo se više nebitnim)
želim te gledati kako postaješ Netko.
i želim da ti budeš tu kad ja postanem Netko.




Autumn comes, summer dies
I see the passing of the years in your eyes
And when we part there will be no tears no goodbyes
I'll just look into your eyes

how I love the world your eyes reveal.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.