srela sam večeras starog prijatelja na Trgu.
gledamo se onim jesi-to-ti pogledom, on sjedi, ja priđem i pozdravim.
mislila sam, klasika, kak si-kaj ima-dobro-niš-kod tebe-isto-niš čujemo se-da čujemo se(uz eventualno spominjanje neke random kave koja se nikad neće dogoditi)-bok bok.
gleda me svojim velikim smeđim očima i prvo što me pitao bilo je:"Se sjećaš sjedenja na mom balkonu,naših beskonačnih razgovora?kutija pojedenih domaćica u ekspresnom roku i kutija popušenih cigareta koje su onda još bile jeftine?"
-"Da, sjećam se." plus usputni osmijeh."Davno je to bilo" kažem nekim praznim glasom.
on me gleda nekom nedefiniranom praznoćom i šuti.
ja šutim.i postaje neugodno.
-"I, kako si inače?",pita on.
-"Danas umorno, ali inače odlično, u zadnje sam vrijeme stvarno sretna."
-"A da? Znači, stvari su se promijenile otprije godinu dana i onih tvojih depresija?"
blijedo ga gledam,i ne vjerujem da me to pita. naš odnos raspao se jer mi nije dao pravo na tugu koju sam u to vrijeme imala itekakvo pravo osjećati. i kad mi je, po prvi put, zaista trebao, nije bio tu i nije mi htio objasniti iz kojih me jebenih razloga više ne podnosi. dugo sam razbijala glavu nad tim.
odjednom mi pogled padne na Njega koji cijelo vrijeme stoji uz mene i šuti. "Da, sretna sam zadnjih godinu dana." gledam Njega, s kojim sam provela divnu večer nastojeći zaboraviti nešto teško što me čeka ovo jutro, i u kojeg sam se, po tisućiti put u zadnjih godinu dana, zaljubila.
-" Aha." kaže on.
I dalje me gleda. I tišina.
glup susret, mislim si, i vidim tramvaj kako dolazi. neću ga valjda propustiti zbog ovog.
-"Ništa, vidimo se, bok."
i odem.
pita me On kasnije u tramvaju tko je to bio, i ja nakon dvije minute odgovaram:" Nitko."
baš nitko.
----------------------------------------------------------------------------------------------
Jako me to udarilo. ne znam zašto.
Svatko ima pravo na tugu.
The cold and wind and rain don't know
they only seem to come and go away.
Post je objavljen 06.04.2010. u 23:36 sati.