Kad bi me netko pitao koji mi je dan najgori u tjednu odgovorila bih mu k'o iz topa – nedjelja! Bez imalo razmišljanja. To je tako grozan dan... Nije da by default mrzim nedjelju nego se jednostavno svaki tjedan iznova dogodi neka glupost koja mi povari dan. Ali baš svaku nedjelju – pa tako i ovu.
Bijah jučer «na bregu», tj. na vikendici u Sv. Nedjelji (ha, koja ironija). Skupila se cijela obitelj pa smo napravili roštiljčić (koji je, usput rečeno, bio svijetla točka dana – roštiljke su bile savršene. Naprosto božanstvene.)
Nakon što smo stigli svi koji su iole bili sposobni kretati se bez previše muke rastrčali su se okolo spremajući/pripremajući/raspremajući stolove, stolice, klopu, cugu, suncobrane, klupice, suđe i posuđe, ugljen, rešetke, novine, pile, noge od starih kreveta, lopate, grablje, košare, kante itd. Usput smo si u prolazu trgnuli rakijicu ili neki fini liker od kokosa (kako tko) – tek tako za gušt. Dan sunčan, ali ne prevruć. Alles gut.
Sve je bilo divno dok nije ekipa zaključila kako bi trebalo postaviti veliki suncobran jer ovaj mali koji nam je bio pri ruci nije dovoljan. No veliki sunocbran je na tavanu, što se prevodi kao «u najbolje čuvanoj ćeliji u Alcatrazu». No, dali smo se tata i ja na posao – sve za dobrobit nacije. Prvo treba otključati vrata gornjeg dijela kuće (srećom to je djed već učinio pa mi nismo imali previše muke s time). Kad si ušao u sobu treba izaći na terasu uzeti ljestve da bi uopće došao do tavana. Eh, tu već nastupa problem: vrata od terase imaju točno jednu bravu, jedan zasun, jedan lokot, dvije nekakve kukice i jedan čavao sakriven negdje sa strane. I sve to treba otključati/maknuti. Tada si došao na terasu i ugledao velike željezne home made ljestve na podu ravno ispred tebe. Pokušavaš ih maknuti ali ne ide – shvatiš, zavezane su lancem i lokotom. Vraćaš se natrag u sobu i tražiš ključ za koji nemaš pojma ni kako izgleda. Kad si našao ključ (točnije dva – jedan će ti trebati da makneš lokot na vratima od tavana), otključavaš ljestve, nosiš ih u sobu i popneš se na tavan. Nadješ suncobran i uvališ ga meni da se ja s njim na putu do donjeg dijela kuće skoro polomim i sve vratiš na mjesto – ljestve, lance, lokote, ključeve, brave i zasune. Sve to, naravno, ponoviš kad suncobran treba vratiti nazad.
Kad smo odtamničili suncobran, muški dio ekipe (koji uključuje mene) se počeo zajebavati oko roštilja dok je stariji ženski dio počeo sa svojim gerijatrijskim spikama iz bolnica i staračkih domova. Mama i teta su poslušno trpile to, usput pripremajući stolove za ručak. Miris piletine, svinjetine, čevapa i roštiljki počeo se lagano širiti i kad je sve bilo gotovo s guštom smo sjeli za stol. Taman kad smo svi onako poluizgladnjeli navalili na hranu, počela je padati kiša. A mi jedemo vani. Jeij! Kako to obično biva, bakice su uhvatile crtu i odjednom, brzinom za koju nismo ni znali da mogu razviti, odjurile u kuću. Ostali se nisu dali, iako je na kraju kiša bila jača - vozi miško, sve natrag u kuću otkuda smo to i izvukli.
Nakon ručka, bio je red da ja uhvatim crtu pa sam otišla u sobu i zaspala kao klada opijena pivama, predobrim roštiljkama (jesam li već spomenula da su roštiljke bile savršene?) i svježim zrakom (malo za promjenu). Bila sam nesvjesna svega oko sebe, pa čak i napornog kalorifera kojeg je brižni deda silom utrpao su sobu. A medjuvremenu se mnogo toga desilo. Za početak, upada u sobu baka ubrzano dišući, vidljivo prepadnuta, i pita gdje su svi. Ja sam na to promrmljala nešto u stilu «nemam pojma», jerbo sam se tek probudila i stvarno nemam pojma gdje je tko. Baka zabrinuta odlazi kad uto zove mama: «Bok Petra, evo, vraćamo se sad iz Vinogradske bolnice, daj nam stavi kuhat kavu.». A meni srce na 3000 okrtaja i milijun misli u glavi. Tko? Kako? Zašto? Kada? Što? Mislim, imamo tri starčeka koji su već dobrano zašli u deveto desetljeće svog života i jednu osobu koja je na pola puta između pedesete i šezdesete i ima neke metalne pločice u leđima jer je smrskala jedan kralježak. Ergo, najgorih scenarija možeš smisliti i previše. Ispalo je na kraju da je deda porezao prst baratajući nekakvom brusilicom pokušavajući prerezati nekakvo staro željezo. Posao niškoristi ali bitno da njemu vrag nije dao mira. No, sve je dobro što se dobro svrši pa tako i ovo. Srećom.
Kako se dan polako primicao kraju, sve sposobne ruke su se opet prihvatile posla i sve ono što su ujutro raspremili, trebalo je vratiti nazad. Tata i je smo se pokupili nešto ranije i odvezli dedin auto doma, budući da on više nije mogao voziti zbog tog prsta. E to je tek bio smijeh – stara stojka iz tkoznakoje godine i moj stari visok skoro 190. Jedva smo se nagurali unutra. Ako je meni bilo tijesno, pitam se kako je tek njemu bilo. A auto samo što se ne raspadne na sastavne dijelove. Ili je barem tako zvučao. No ispalo je na kraju da kanta sasvim dobro ide (ne više od 80, ali šta će ti više) i dotaljigali smo se mi doma. He he, čak je i radio bio u funkciji. Ma «A je to», samo što se nije sve raspalo na kraju.
Sve u svemu, roštiljke su bile zakon. Ostalo baš i ne, ali kako bi rekli - always look at the bright side of life. Ispričavam se što sam vas ovoliko gnjavila (ako ovo itko uopće čita, u što sumnjam) i jedan u Al Pacino stilu za kraj: nah-nah-nanny-boo-boo.
|
