četvrtak, 26.10.2006.

20:47

things will never be the same anymore

I have a problem that I cannot explain,
I have no reason why it should have been so plain,
Have no questions but I sure have excuse,
I lack the reason why I should be so confused...

I know, how I feel when I'm around you,
I don't know, how I feel when I'm around you,
Around you...

Left a message but it ain't a bit of use,
I have some pictures, the wild might be the deuce,
Today you saw, you saw me, you explained,
Playing the show and running down the plane...

I know, how I feel when I'm around you,
I don't know, how I feel when I'm around you,
I, I know, how I feel when I'm around you,
I don't know, how I feel when I'm around you...

Around you, Around you, Around you...

System of A Down - Roulette

komentirajte, ali ne očekujem od vas da shvatite.... sve...

petak, 20.10.2006.

19:59

još jedna spoznaja, još jedan pad

      ...the words were as mystical as purring animals
      the circle of rage
      the ghosts on the stage appeared

      the time was so tangible, i'll never let it go
      ghost stories handed down, reached secret tunnels below
      go one could see me

      i fell into yesterday.
      our dreams seemed not far away
      i want to, i want to, i want to stay.
      i fell into fantasy

      the girl on the wall always waited for me,
      and she was always smiling
      the teenage death boys
      the teenage death girls
      and everyone was dancing
      nothing could touch us then
      no one could change us then
      everyone was dancing
      nothing could hurt us then
      no one could see us then
      everyone was dancing
      everyone was dancing.....

afi – the days of the phoenix

      Ovaj post posvećujem svim djevojkama koje je moja unutarnja borba ega i id-a povrijedila. Ne, ovo neće biti (za razočaranje nekih) jedan sarkastičan i humorističan post. Ovo posvećujem poglavito jednoj specifičnoj osobi moje nedavne prošlosti. Danas me pogodilo. Valjda zbog svog tog alkohola koji je jučer prošao kroz mene i koji valjda još uvijek teče pomiješan s mojom krvlju. Opet sam pao.

      Da, znam, ja sam kriv, da, znam, bila je to moja odluka i ne žalim zbog nje, jer i dalje vjerujem da je bila ispravna.... ma kurac! Ne vjerujem, ne znam što vjerujem, ne znam što želim i ne znam što će od mene biti. Osjećam se ko jebeni tinejdžer kojeg pubertet puca toliko da bi najradije iskočio iz svoje kože....

      Jednostavna rečenica, samo par riječi, „Ja sam, takoreći, bila na kavi, jer je Josipi došao dečko, pa nisam mogla s njom izaći“. Josipa joj je frendica.... a ona je..... hm, da... Lice joj je sjalo, bila je zadovoljna, i, barem malo, čak i sretna.

      Mrzim samog sebe zbog osjećaja koji me progoni. Mrzim sebe zbog licemjernosti tog osjećaja. Da, nismo zajedno, da, prekinuli smo jer veza nije išla u dobrom smjeru, i na taj način smo barem zadržali jako dobre odnose i to mi je drago.... i baš zbog te odluke mi nije jasno zašto mene puca ljubomora? Zašto me smeta? Zašto ako nismo zajedno? Glupo je to, i meni samom, jer ja nemam pravo prigovarati, to je njena sloboda, izlaziti s drugim ljudima, to je, na kraju svega NORMALNO! Ići dalje.... da. Jebemu život.

      Svjestan sam činjenice da bi, vrlo vjerojatno, ako bi ona i ja pokušali ponovo, opet sve ošlo u vražju mater, no svejedno, svetinja punog mjeseca je ostala. Da objasnim: ona i ja smo se, poput nekih bića iz urbanih legendi, mijenjali tokom punog mjeseca; to je bilo privlačenje veće od bilo koje zaljubljenosti ili strasti, ona i ja, zajedno na puni mjesec, jednostavno nismo bili ljudi. Znao sam se sljedeći dan gledati u ogledalo, i pitati se odakle mi te ogrebotine na leđima, ugrizi i slično, a kad bi nju vidio, skužio sam da nisam bio jedini takav..... Najbolja (ili najgora) finta je da je taj osjećaj i poslije prekida ostao, eto, baš smo se negdje prije, za zadnjeg punog mjeseca našli i vidjeli. Kvragu i sve. Ne želim ni pričati kakvi su to pogledi bili tada. Ne želim ni spominjati koliko sam joj htio strgnuti odjeću s nje i što smo onda bili pričali.....

      Tim osjećajima sam se morao othrvati, jer znam da jedna takva noć povedena s njom bi bila i više nego nadljudska, ali problemje bio u tome što bi bilo poslije te noći. Opet problemi i opet sranja i opet sve ispočetka.

      To je prokletinja muškog roda, iako možda i ne želi nešto ili nekog, ili ne može biti nešto ili s nekim, na neki, možda dječji primitivni i nerealni način podsvjesno očekuje da nitko drugi neće dirati njegovu svetinju. Sjećanja i događaji od prije kao da bi time bili uništeni i jednostavno, izbrisani......

      No sad moram stisnuti zube, i nastaviti ono što sam ovih dana radio, ono što sam sinoć radio. Ulijevao litre alkohola u sebe. Alkohol dezinficira i čisti rane, pitajte bilo kojeg medicinara.

      A ja? Već drugi tjedan kašljem ko nespašen. Vid mi je ošo u kurac, percepcija također. Evo, jučer sam iz nosa počeo ispirivati krv, a danas sam i iskašljao nešto krvi. Ma boli me kurac. Ako treba, na ta način će i završiti ova prosta duša slovenska. Bio bi to dobar način. Pravi. Pjesnički i boemski.


      I ako netko tko me zna, možda nakon što pročita ovaj post vidi me negdje kako ležim mrtav pijan ili nešto slično, neka me ne pita šta mi je i zašto toliko pijem i zašto sam takav kakav jesam zadnjih mjeseci, pa čak i godina. Iz ovog se posta dosta toga može iščitati.

      Ne krivim nikog, osim možda sebe. Za sve to što mi se događa, i spreman sam suočiti se s problemima, uvijek sam i bio. Ali prje nego se dogodi nešto, želim da se zna, želim da se te duše čije sam postojanje ja nagrizao svojim postojanjem, povrijedio ili uništio, bilo svjesno, bilo nesvjesno, bilo željeno, bilo neželjeno, želim da znaju da mi je iskreno, ali zaista, od srca, žao.

      Ostajte mi dobro i čuvajte ono do čeg vam je stalo, pazite na to koliko vam je stalo do nečega, jer katkada shvatite da vam fali baš ono što ste imali, a mislili da vam to smeta i ne treba.

Sa štovanjem,
neverone

nedjelja, 15.10.2006.

15:26

glazba i pivo u službi teatra apsurda

ovih dana je u osijeku bilo fešte, ne samo to štosam uspio upisati treću godinu nego što su bili dani piva.....


i ovaj put, za razliku o lani, gotovo svaki dan sam bio tamo, pio svijetlo pivo okusa vode plus neke kemije, rigao itd dok nisam otkrio da imaju i crnog, koje je mal više podnošljivo itd... uglavnom, previše pijanstva čak za i pijanicu poput mene... ah...

ma ne, u biti serem, meni su zadnja dva tjedna koja sam proveo u osijeku prošla nevjerojatno sporo, u biti ne da mi se ni puno pisati o tome, osim da sam noću feštao, danju se patio s glavoboljom i mučninom, osim da sam dobio pivsku škembicu i slično.... ekipa iz bratstva se okupila, naš sajt radi, iako nije još sve online, ali ak vam se da, odite si pogledajte:

Jedi Pimp Academy

osim nekin šema s monikom kojasu se dešavala, a svejedno vas držim u toku, naletio sam na tako par djevojaka s kojima sam imao nekih epioda u ranijoj prošlosti, neke manje a neka više... i tako da to sve, osim početka predavanja i imena predmeta koja sam jedva upamtio (npr. glotodidaktika s metodike nastave engleskog jezika ili semantičko - sintaktička valencija predikatora) i koje još uvijek nemam pojma šta su...

u biti s jedne strane sam slavio, upisao sam treću godinu, s druge strane ti odnosi oko djevojaka, i nekih ljudi oko mene (jer ona tematika sa stanom i onim frendomjoš uvijek je aktualna) kao svaki pravi slavonac, imao sam dobrih razloga za opijanje... ah, prosta duša slavonska (digresija na balaševića ;))

tako da to sve spojeno sa danima piva itekako mi je leglo.

ali sad je dosta.

sjedim u svojoj sobi doma, koja je naprosto u kaosu, jer je starcima puklo uzet novu kutnu garnituru za dnevnu i novu spavaću sobu, pa je cijela kuća u neredu i sve je pretumbano i slične pizdarije, grlo me boli od svog tog opijanja, strah me zapati noću jer se probudim s bolnim ašljem i gušenjem i to je sve posljedica osječkog piva. jebiga, ne volim ga, niti ga inače pijem, ali kad je pola litre točenog koštalo pet kuna teško bi koji alkos to odjebao ... i tak..

jedan od tih dana, ne znam sad točno koji, svirali su septica i rambo amadeus. cijela noć ispunjena riječima s krajnjom banalnosti i (u pogledu septice) dekadentnošću, ali sam stvarno skužio zašto toliko ljud zapravo voli ramba. taj čovjek što svojom gazbom, što riječima na neki način uspije ljude bacit u nekakav trans, ašto je najbolja fora, čovjek ima pravo. zato naslov ovog bloga i nije netočan, jer dovodeći stvari oko nas u apsoludni apsurd zapravo pokazuje koliko smo mi apsurdna bića ako gledamo djela koja nas opisuju kao ljude i slično.


u biti sad sam se pogubio u svojim riječima jer ne znam šta da napišem, brijem da ću skoro stavit malo opširniji post.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>